Sa godinama, stareći, čovjek što-šta pozaboravlja. Ali, jedno se nikada ne zaboravi, a to je vrijeme odrastanja, ono prvo vrijeme kada počinjemo memorirati, vrijeme u kojemu nam je sve igra. Neka je i oskudica, neka se i nema i ovoga i onoga, samo kruha zemljače, djetetu pun stomačić i to je dovoljno; sve ostalo je igra… Danas djeca imaju neke svoje igre, a ja se evo ovdje, hoću prisjetiti nekih igara iz mog djetinjstva i djetinjstva svih tih generacija iz 1950-ih i ’60-ih.
Dječaci su imali svoje igre, a djevojčice svoje, a neke smo igrali zajedno. Mi klinci smo ganjali nogomet, posebno kad smo ono, kao malo poodrasli. Bio jedan Mile Despot, penzioner čovjek, imao puno slobodnog vremena, pa, mada bi nama djeci mogao po tri puta biti otac, gotovo pa svakodnevno je sa nama ganjao loptu na školskom igralištu, a nekada smo znali otići u mahalu Mehmedagiće, na čaršijsko igralište. Tamo smo išli posebno ako je kiša, zbog klizećih startova. Na školskom igralištu nije bilo trave, pa se nije moglo uklizavati. Ukližeš li, odoše junače noge na oštroj ogoljenoj površini igrališta. A klizeći su bili posebna poslastica. Uh, kako sam se ja osjećao poslije svakog takvog starta: ukližeš na loptu u noge protivničkom igraču, pršti voda na sve strane, a ti kliziš po mokroj travi i osjećaš se, onako mokar i blatnjav, kao da si na Marakani; ma kakvi, kao da si Ključ oslobodio. Tako je bivalo, bilo ljeto, bila zima, kiša ili snijeg, nema veze, tekma mora da se igra. Mile donese dobar fudbal, a to je nama bilo najvažnije, podijelimo se na dva gola, pa “ošini po mješini”.
Bilo je tih naših dječijih igara. Ihhh, koliko hoćete. Dječija mašta je nepresušna u izmišljanju stalno novih i novih igara i siguran sam da današnja djeca imaju nekih svojih novih igara.
A mi smo igrali, te Nijemaca i partizana, gdje je uvjek problem bio naći Nijemce, te kauboja i indijanaca; e tu je problem znao biti naći hude indijance, jer su vazda bivali gubitnicima. Pa smo onda igrali Trule kobile, (danas mi Bošnjaci kažemo truhla, ali onda nismo znali za to šutnuto slovo h, takvo vrijeme bilo), pa smo igrali Drmoguza, što je bilo neka vrsta, nazovi, sjedećeg nogometa, i to smo igrali samo u školi, na parketu na časovima fiskulture, kada bi nam bilo dozvoljeno, pa smo igrali Puš-paje; to je bilo kao hokej na travi, ali sa praznom konzervom, pa Filiz-pale (negdje se to zvalo i klis); dakle mala drvena klipa blago zašiljena na oba kraja, postavi se na drveno ili kameno podnošnje ukoso, a onda se udari palom u uzdignuti krak. Klipa odskoči, a onda ti je zadatak palom je raspaliti pa dokle odleti…
Djevojčice su imale svoje igre, a kako se dječaci u tim godinama uglavnom ne druže sa djevojčicama, ja ne pamtim te njihove igrice, osim nekih, kao npr. ono preskakanje preklo konopca i one, a to je došlo kasnije, kada smo dobili asfalt, kada se kredom na asfaltu iscrtaju oni kvadratići pa se poskakuje iz jednog u drugi i pritom nešto kao rimovano izgovara.
Neke igre smo igrali i zajedno, kao ono Između dvije vatre; uhvate se dvije grupe, postrojene u liniju jedna naspram druge, ukrštenih ruku kao ono kade se igra Kozaračko kolo. Između prazan prostor od svojih desetak-petnaest metara, pa onda iz jedne grupe neko dovikuje:
-Neka bije neka pali, a iz druge grupe neko odgovara, prozivajuči neko ime, pa onda taj ili ta trči i pokušava probiti liniju suprotne grupe.
U drugoj varijaciji jedan iz jedne grupe bi viknuo:
-Erbe rećke, a iz druge grupe bi stizao odgovor:
–Erbe tute; onda onaj iz prve grupe vikne:
-Erbe koga će te; a iz druge se začuje:
-Erbe tebe toga, ili već neko ime iz suprotnog tabora.
Zajednički smo igrali i žmirke, a ja se i danas sjećam nekih od onih rimovanih nabra- janja dok se žmiri, a ostali učesnici u igri se za to vrijeme nastoje što bolje sakriti. Najprostije je bilo jednostavno zbrajanje pet po pet do stotinu:
-Pet, deset, petnaest, dvadeset, dvadeset i pet, trideset…. I tako do stotinu, a onda se izgovaralo završno:
–Huka luka Banja Luka, magarac bio, ko se nije sakrio. I što se glasnije moglo, da čuju i oni koji su se sakrili podalje:
-Jaaa polaziiim!
To isto nabrajanje smo koristili i kod izbora onoga koji će žmiriti; svi igrači stanu u krug, a onda jedan broji pet po pet do stotinu ili po deset do stotinu, sve rukom dodirujuću u prsa igrače, jednog po jednog onako kako zbraja, a onaj na kojega padne stotinu je onda žmirio.
Onda, imali smo i ono nešto složenije, a beskrajno simpatično, a meni to i danas tako izgleda, kao nekakav rap onoga doba, hajde da se našalim, samo što mi to nismo znali i nismo tako zvali. To je išlo ovako:
-Enci benci na kamenci, troje vrata zaprećata. Er ber muzi ker, kamen, kuća, živi kreč.
I onda opet ono završno:
–Huka luka Banja Luka, magarac bio ko se nije sakrio. Jaaa polaziiim!
A bila je i ona:
-En ten ti ni sava raka ti ni, sava raka tika taka, elem belem bus, pogin’o je Rus. Elem belem babo, pogin’o je Švabo.
I na kraju opet, neizbježno:
-Huka luka Banja Luka, magarac bio ko se nije sakrio. Jaaa polaziiim!
Ova zadnja nabrajalica u drugoj varijanti je opet išla ovako:
-En ten ti ni, sava raka ti ni, sava raka tika taka, elem belem bus, zaljubi se Rus. Elem
belem babo, zaljubi se Švabo.
-Pa je onda bila ona: Eci, peci,pec, ti si mali zec, a ja mala vjeverica, eci peci pec…
Jedno vrijeme je jako bio popularan i kod dječaka i kod djevojčica Hula-hop, a još prije toga Guranje kotača; dakle, imate neki stari kotač, recimo od bicikla, pa onda jednu kraću ili dužu klipu ili paliju, kako smo mi to zvali, i onda to trčeći gurate tom palijicom…
I tako u igri po vas cijeli dan. Kako koji zagladni, trk do kuće, mama namaže debelu šnitu domaćeg kruha sa pekmezom, (moj favorit je bio domaći šljivov pekmez), prelije to kajmakom pokupljenim sa varenike, pošećeri, pa trk nazad do raje na nastavak igre, sve do akšama.
Ko nabije, taj dobije
A za akšama, u vrijeme ramazana, nama djeci u mahali Bebići, gdje sam ja rastao, glavni zadatak od mama, majki i neni bio je pratiti kada će se ne ključkoj džamiji upaliti kandilji. To smo mi radili tako što smo se okupljali na Zakupi, kako smo zvali, ne znam zašto, ali vjerovatno jer je tu nekada neko od nekoga zakupio zemlju, pa tako ostalo zakupa; dakle to je ono mjesto, gdje se na putu iz čaršije, od slastičarne Samije Akikovića (kasnije posao preuzima sin mu Miralem), u Bebiće, kod kuće moje stare majke Zilhe, (poslije je taj posjed i tu kuću kupio Mehmed Hotić), ono gdje je raskrsnica u tri pravca: jedan vodi više, gore u Bebićku mahalu, pa to dalje ide prema Hajir-bašči i Starom gradu, drugi ide dole, prema Kapetanovićima i onda dalje za Humiće, a treći na suprotnu stranu, nizbrdo pa u čaršiju. Ta je zakupa bila mjesto na putu odakle se vidjela džamija, ona stara, blizu bolnice, srušena 1992. godine, pa smo mi djeca, kada bi se upalili kandilji, trčali, ko uz put, ko niz put, na tri strane, i na sav glas vikali, svako svojoj majci:
–Majka, majka, upalili se kandilji, upalili se kandilji!
Bio je to pouzdan znak da je vrijeme za omrsiti se. Kandilji na džamiji nikada ne lažu. Vrijeme je za iftar, slobodno se narode mrsi.
Proslava Prvog maja, međunarodnog praznika rada i proslava dvadeset i petog maja, Dana mladosti, tako nazvanog jer je taj datum uzet kao rođendan Predsjednika, kasnije doživotnog predsjednika FNRJ – Federativne Narodne Republike Jugoslavije, kasnije SFRJ – Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Josipa Broza Tita, bila su dva značajna datuma, kako za onu vlast tako i za nas djecu. Jasno, iz različitih razloga. Vlast je tim povodima ideološki demonstrirala i paradirala idejne okosnice onog društvenog sistema, znači bratstvo, jedinstvo i zajedništvo u izgradnji “novog društva”, a mi djeca smo tada posebno dolazili na svoje.
Za Prvog maja išle su jedno vrijeme obavezne bakljade. Čekala se noć, a onda nas djecu postroje u vrste, baklje u ruke, a baklja vam je bila štap, a na vrhu limenka napunjena “gorivom”, pa se to onda zapali i onda se, zajedno sa roditeljima i građanima ide u prvomajskoj povorci kroz grad. Kasnije su se bakljade “ugasile”. Valjda je neko našao kako to sve skupa jako podsjeća na fašizam i fašističku mistiku svijetla i mraka koju je Hitler svojevremeno koristio u uspinjanju na vlast. Ili je to urađeno zbog nerijetkog povrjeđivanja djece, opekotina i slično. Tek bakljade su kasnije izbačene iz paraderskog ideološkog arsenala.
Posebna priča je opet bio Dan mladosti. Nama djeci na glavu bi tada stavljali bijele partizanske kapice, oko vrata vezali crvene marame, pa bi nas onda “upakovane” u bijele šorceve i majice, postrojavali koje kuda uz Ključu prilazne puteve, gdje bi onda čekali Štafetu mladosti, koja je dolazila i prolazila kroz svaki grad ondašnje Jugoslavije, na putu do Beograda, gdje se na stadionu Jugoslavenske narodne armije (JNA) održavala završna svečanost, tzv. slet, klasična socrealistička manifestacija sa pjevanjem i vježbanjem. Mjesecima pred Dan mladosti, nas školarce su nastavnici fiskulture pripremali u školi za lokalni slet koji se održava na igralištu NK ”Bratstvo”, a otići na slet u Beograd bilo je kao posebna čast i to nije moglo svakog zapasti, nego su išli najbolji. Na završnoj svečanosti u Beogradu, obavezno je prisustvovao i predsjednik Tito i čitava ceremonija je završavana tako što bi odabrani omladinac ili omladinka, sa štafetom trčao uz tribune stadiona do lože predsjednika države, te bi onda nakon par rečenica nad kojima je cijela Jugoslavija strijepila hoće li ih počastvovani i uzbuđeni uručilac izgovoriti bez zamuckivanja i greške, štafeta konačno bila uručena predsjedniku Titu. Tito bi potom održao kratak govor i time bi službeno svečanost za mase bila okončana, a rukovodstvo se povlačilo na zatvorene sjedjeljke koje je Predsjednik upriličavao za drugove i saradnike.
Ovakve ideološke parade nisu bili specifika jugoslavenskog komunizma. Bilo je to zajedničko mjesto i tačka prepoznavanja svih totalitarnih režima, od Jugoslavije na zapadu do Kine i Sjeverne Koreje na istoku. Jesu li oni tamo nosali štafetu ne znam, ali mi jesmo. To je krenulo odmah nakon Drugog svjetskog rata, 1945. g. zapravo, rat još nije bio ni završio, a Rato Dugonjić, poznati revolucionar i komunistički funkcioner, rodom iz Bosne i Hercegovine, “izlazi” sa štafetnim prijedlogom, da bi odmah po okončanju rata to i krenulo, prvo kao “Titova štafeta”, a onda, na Titov prijedlog, to je preimenovano 1957. u Štafetu mladosti; poslije Tita je trebao biti period kontinuiteta pa je i štafeta od 1980, dok nije “izdahla“, nosana pod sloganom: “I poslije Tita – Tito”.
Smisao i sadržaj “falusoidne” ideje štafete bio je razvijanje kulta ličnosti predsjednika Tita i na toj osnovi održavanje jugoslavenskog zajedništva. I tako je i bilo, dok je ideološka voda na točak tekla. A poslije, svi znamo kako je završilo.
Najveći “kulturološki” događaji tog doba u našoj provinciji su bili vašari i narodni zborovi. Tako i u Ključu. Vašara i zborova je moglo bit i bivalo je i nekoliko u toku godine, a neki su prerasli i u svojevrsnu tradiciju. Takav je slučaj kod nas u Ključu i Krajini sa čuvenom Grmečkom bodljevinom bikova. Te su tradicionalne bodljevine bikova, od nekog doba u nas počeli nazivati, valjda sukladno našoj provincijalnoj navadi adoriranja stranog i tuđeg, koridom, iako krvava španjolska korida nema ništa sa našom tradicijom dostojanstvenog odmjeravanja snage bikova. U koridi, bikovi nemaju nikakve šanse. Korida slavi pokolj, krv i nadmoć čovjeka nad životinjom, a naša bodljevina bikova je praznik snage, nepatvorenog odnosa u prirodi i prirodnog reda stvari. Bilo bi lijepo, a i krajiški lipo, vratiti tom tradicionalnom narodnom teferiču, njegovo izvorno, našem jeziku primjereno ime.
Vašari su zapravo izvorno narodni zborovi i u pravilu, pratili su značajne religiozne praznike, ali kako je u nas sa komunizmom religija službeno potiskivana iz narodne svijesti, tako je došlo i do pojave novog fenomena, tj. pojave narodnih zborova što su pratili državne praznike. U prednjem smislu vašar i narodni zbor su jedno, a ovdje ih razlučujemo jer, kako smo naznačili, za komunizma, u nas su zborovi poprimili značaj svojevrsnih političkih skupova, vezanih uz važne državne datume i političke govorancije kojima bi se održavala politički budnom narodna svijest, a vašari su ostali ono što su oduvijek i bili i kako ih je narod od starina doživljavao: mjesta okupljanja ljudi, gdje se dolazilo da se vidi i bude viđen, baci oko na djevojku, odmjeri momak, razmijene informacije, nešto proda, nešto kupi, da se zabavi i vrijeme potroši u raznim igrama i odmjeravanjima i slično. U živom su mi sjećanju ostale neke od tih igrica od, npr. Ko nabije taj dobije, Bacanja kamena s’ramena do Miš bili sriću dili… Vašari i zborovi su bili pravi mali praznici boja i mirisa, a igre na vašarima su nama djeci značile ono što današnjoj djeci znači play station i sva ta moderna čudesa zabave i razbibrige, pa nije ni čudo da je to sve skupa nama djeci osvajalo imaginaciju, da smo im se radovali i sa nestrpljenjem ih očekivali.
Pomenuo sam neke vašarske i zborovske igice, pa da ukratko kažem i kako su se igrale. Igrica šaljivog naziva, Ko nabije taj dobije, igrala se ovako: sa rastojanja od nekoliko metara pokušavate nabaciti halku na odabrani artikl, bilo flaša ili neka igračka i slično. Ako nabijete, onda to i dobijete; ako ne nabijete, onda ponavljate, onoliko puta za koliko ste platili.
Miš bili sriću dili je opet bilo nešto kao današnja lutrija samo što nije igrač izvlačio ili pogađao brojeve i dobijao nagradu u novcu, nego bi “miš bili” (a bio je to zapravo hrčak, samo što u nas narod sve te sitnije glodare svodi na miševe), “izvlačio” kuverte i “proricao” budućnost; naime, u kuvertama, biva današnjim kovertama, su bile ceduljice sa ispisanom “prognozom”, šta možete očekivati da će vam se dogoditi u budućnosti.
Bacanje kamena s ramena je tradicionalna narodna disciplina nadmetanje i muškog odmjeravanja snage. Odabere se nešto veći kamen, onda u ruku, cure sa strane mjerkaju, pa sad’ – ko više odbaci sa ramena.
Nekada su se na vašarima obavezno igrala narodna kola. To je bila prilika ne samo da se ispod oka odmjeri momak i djevojka, nego i da se u kolo uhvate jedno do drugog. Poslije je to nestalo jer vremenom, sa mjenjanjem načina života, indrustralizacijom, urbanizacijom, boljim saobraćajnim vezama, momci i djevojke su našli načina da se sreću i “odmjeravaju” i mimo rijetkih narodnih zborova.
I na koncu, budući smo na području kulture razbribrige i dokolice, ne može biti a da se ovdje ne pomene još jedan itekako važan događaj; bila su to tzv. kolektivna ljetovanja. Ljetovanje je značilo odlazak na more, a odlazak na more je bio za nas djecu neslućena avantura. Po prvi put idete daleko od kuće, po prvi put vidite malo šire izvan svog atara i po prvi put vidite more i miješate se sa nekim čudnim svijetom što govori poput vas, razumijete ih, a opet, puno lokalizama, koje ne razumijete.
Dešavalo se to jednom godišnje, za velikog školskog ljetnjeg raspusta. Na ljetovanje se išlo organizirano, preko sindikata kako se govorilo. Ko je bio nosilac tog posla, Sindikat ili Socijalsitički savez radnog naroda ili oboje, ne pitajte; bio sam mali i ne sjećam se niti me je to jasno moglo i trebalo zanimati. Uglavnom, sve je bilo pod kontrolom, a opet imalo se osjećaj da učestvujete u nečemu izvanrednu uzbudljivom i u svakom slučaju nesvakidašnjem.
Najveća vrijednost takvog načina ljetovanje je bilo to što je društvo na taj način pokazivalo brigu za svoje građane i ciljano, planski i organizirano pružalo priliku svima, posebno djeci čiji to roditelji nisu mogli priuštiti, da se ide na more, da se uživa u osjećaju zajedništva, blagom osjećaju avanture i istovremeno sigurnosti koje pruža grupa.
Meni je od sve te frke i gungule, od tog silnog uzbuđenja što se ide na more, najinteresantnije bilo samo putovanje. To mi je bilo veća radost i od susreta sa morem. Tako mi je u nezaboravnoj uspomeni ostalo prvo takvo putovanje na more, legendarnim ćirom, dakle željezničkim uskim kolosijekom od Gornje Sanice preko Ličke Kaldrme do mora i malog mjetašca Filip Jakov. I ta je pruga i taj naš stari garavi ćiro kasnije likvidirana i gurnuta u staro gvožđe, kao nerentabilna, šta li? Šteta, danas je to mogla biti izvanredna turistička ponuda, dio nekog imaginarnog turističkog paket aranžmana koji bi uvezivao hrvatsku i bh. turističku ponudu. Pruga se protezala nenaseljenim, ali izvanredno lijepim predjelima Bosanske Krajine i Dalmatinske Zagore. Putovanje tom prugom je bio pravi praznik za oči, a u kombinaciji raznovrsne turističke ponude, npr. lov, ribolov, posjeta i obilazak starih gradova Zapadne Bosne, uvezivanje sa rafting ponudom ili prosto planinarenje odnosno hodanje utvrđeniom rutom kroz nedirnutu prirodu i čisti planinski zrak.
Drugo putovanje na kolektivno ljetovanje u Filip Jakov koje mi se također čvrsto urezalo u memoriju je bilo autobusom preko Knina. Vozač je bio Mile Čavka. Putovalo se noću, nekim starim ohrndanim autobusom, a ja sam noć proveo sjedeći tik do Mile. Fasciniran samim činim vožnje, vještinom vozača i zvukom motora, svu noć sam proveo zureći u uski trag svjetla na putu, a pred zoru zaspao. Iz sna me trgnu dječija graja: Eno mora, eno mora. More, more, derala su se djeca, kao da neko đavla iz njih istjeruje.
Inače, uz ta ljetovanja su vezane brojne vickaste priče i pričice kojima bi se čaršija zabavljala mjesecima, pa i godinama nakon što se predmetna zgodica desila. Evo takve jedne koju mi je svojevremeno ispričala moja rodica, rahmetli Zehra Filipović. Priča Zehra:
– Mi na moru, a bilo je to ono kada se Jugoslavija počela otvarati za strani turizam, pa nagrnuo Švabo na Jadran, k’o muslimani na Ćabu. I sada, odemo mi, ja bila i neko društvo, u jednu konobu, pa ćemo čekati konobara da naručimo. A njega nema, pa nema. Okolo neke Švabe; trče konobari oko njih, sve frcera. A mi, ništa. Ni da nas pogledaju. Onda se dogovorimo da promjenimo “krčmu”, ali čim uđemo u novu da pođemo ko biva nešto tavrljati na stranom jeziku. I tako uradimo. Dignemo se, odemo i nađemo drugu konobu, te kako sjedosmo, ne znam ja nijedan strani jezik, ali počeh naglas učiti Kur’anske sure. Društvo se uklopi u trenutku te i oni počeše naglas izgovarati te “e jarabi” te “estakvirllah” te “el hamdulillahi”… itd. Kako konobari sočiše “strance”, tako se oko nas razvaljaniše. Eto tako nas poslužiše što se kaže, nemere neg’ nako i sve na vrijeme.
Sa pojavom automobila i posebno kako je sve više i više ljudi bilo u prilici posjedovati auto, kolektivna ljetovanja će izgubiti ponešto na atraktivnosti, ali će taj vid ljetovanja, kako se govorilo, preko sindikata, ostati jedna od primamljivih mogućnosti koju je ondašnji sistem odnosa u društvu kakvo smo imali, nudio građanima koji inače ne bi bili u mogućnosti, ni oni pa ni njihova djeca, odmor provesti na moru.