Piše: Nihad Filipović
Postoji još jedan popularan kulturološki fenomen po kome se pamte neka prošla vre-mena, a to je sport, a ovdje možemo dodati, specifično o šezdesetim godinama dvadesetog vijeka ako je riječ, i televiziju, jer su kasne pedesete i šezdesete godine tog stojeća vrijeme pojave i širenja televizijskog signala, te sve veće prisutnosti tv aparata u domaćinstvima. Najveće jugoslavenske sportske zvijezde toga doba su bili gimnastičar i višestruki olimpijski pobjednik i svjetski prvak u disciplini konj sa hvataljkama, Miroslav Cerar i nogometaš Dragoslav Šekularac-Šeki. Fudbal je bio najpopularniji sport, ali se javlja i nezaustavljivo raste košarka, rukomet i vaterpolo, sve sportovi u kojima će jugoslavenski klubovi i reprezentacija Jugoslavije osvajati brojne klubske, evropske, svjetske i olimpijske medalje, od sedamdesetih pa nadalje sve dok nam zajednička domovina nije izdahnula na oltaru nacionalističkog klanja. Među sportskim komentatorima, koji su zbog prirode posla kojim se bave, također šire prepoznatljive osobe po kojima se pamti neko vrijeme, Milka Babović je bila briljantna u prenosu klizanja, a Mladen Delić je opet bio najpopularniji sportski tv. komentator toga doba, posebno komentator nogometnih utakmica. Meni su u sjećanju ostali brojni njegovi prenosi, koje smo mi Ključani mahom pratili po gostionama, jer, naročito u prvoj polovini šezdesetih i nije bilo baš previše televizora, a drugo, puno važnije, utakmica se nabolje doživi tako, posmatrajući u grupi, zajedno sa drugim.
Miroslav Cerar, Dragoslav Šekularac-Šeki i Mladen Delić
Međutim, najšira jugoslavenska javnost pamti Mladena najviše po jednoj utakmici iz 1983. godine i onome: “Ma ljudi je li to moguće?”. Bio je to uzvik koji je Mladen ponavljao u nevjerici nakon što je u zadnoj minuti utakmice između Jugoslavije i Bugarske u Splitu, gdje je samo pobjeda vodila Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo, Jugoslavija postigla gol i pobjedom od 3:2 otišla na Svjetsko prvenstvo, doslovno uhvativši posljednji vagon u posljednjem trenutku. Ja sam tu utakmicu odgledao u kultnoj ključkoj kafani “Lane”. Dragi Bože, kakva je to eksplozija oduševljenja bila nakon tog gola i pobjede Jugoslavije…Najpoznatiji i vjerovatno i najpopularniji radio komentator fudbalskih utakmica kod nas u BiH bio je Mirko Kamenjašević. Za njega kažu, nisam to čuo, ali se godinama prepričavalo među rajom, da je jednom prenoseći neku utakmicu sarajevskog NK “Željezničar”, nakon što je naš čuveni internacionalac Ivica Osim dobio loptu, komentirao: – Osim dribla jednog, dribla drugog, trećeg … Dragi slušaoci, dok Osim izgubi loptu, poslušajte reklame iz našeg studija… Jedan od jačih statusnih simbola šezdesetih je bio automobil. Ko je mogao sebi priuštiti automobil, e taj je bio laf. Prvo je ono džepno izdanje talijanskog Fiata, popularni Fićo, bila makina kojoj se raja divila, a onda dolaze razne Zastave, Kadeti, Lade, popularni Volkswagen, pa sve do famoznog automobila zvanog Yugo, za koje su nas uvjeravali, kako kvalitetom i cijenom osvaja čak i američko tržište. Bilo je to i doba “buđenja” televizije. Televizija se u nas javlja 1958. godine, ali su i u šezdesetim tv. prijemnici bili rijetkost, a onda ih je, vremenom, bivalo sve više i više, prvo crno-bijeli, pa se onda pojaviše nekakvi šašavi, kič kolor plastični pokrivači ekrana, koji je samo trebalo nalijepiti preko ekrana i nekakvim magijskim čudom crno-bijela tv. slika se kao trebala pretvoriti u kolor snimak; jeste, ali u panjevima, što bi rekao naš skeptični narod. E da bi onda konačno i to čudo, tj. kolor tv. stigao u naš grad, pa smo onda ono 1970. godine, po prvi puta imali priliku gledati prenose sa svjetskog nogometnog prvenstva u koloru. Praćenje tv. programa je tada bio porodični događaj. Nije bilo kompjutera, play station igrica, raznih I pod-ova i ostalih modernih čudesa razbibrige, nego je sva porodica sjedila pred tv. prijemnikom i pratila program, koji je počinjao negdje oko sedam navečer najavom, pa onda emisije za djecu – Laku noć djeco, pa tv. dnevnik i onda udarni noćni dio programa, kojega su “nosile” domaće humorističke tv. serije, prenosi brojnih festivala, kvizovi i muzičko-zabavni programi. Miloje Mića Orlović i Oliver Mlakar su bili najpoznatiji i jako kvalitetni tv. voditelji, a beogradska grupa Sedam mladih je bila najpopularnija televizijska zabavljačka skupina prihvatljiva svim generacijama. Kao njen pandan u Zagrebu se javlja Ivica Krajač i Grupa 4M; ona njihova kompozicija Tvoj glas, sa Opatijskog festivala 1968. godine, meni još uvijek se javi kao prva misao kada se oni pomenu u nekom razgovoru. Kasnije, sa jačanjem tv. medija, program postaje i duži i raznovrsniji da bi se postepeno došlo do cjelodnevnog programa. To su već sedamdesete kada je život postao puno brži, pa se imalo nešto manje vremena za noćne tv. seanse koje su zamjenjivala tradicionalna sijela, ali su i dalje nedjelje bile rezervirane za tv. dokolicu i relaksaciju uz Sašu Zalepugina i njegovu kvalitetnu emisiju Nedjeljno popodne.
Oliver Mlakar, Grupa 4M i Saša Zalepugin
Eto takve su bile te famozne šezdesete u nas, kako ih se ja sjećam. Trajalo je to tako sve negdje do 1968.-‘69. I mada se neka pomjeranja primjećuju negdje od 1965. godine (godina komunističke privredne reforme u FNRJ, skr. od Federativna Narodna Republika Jugoslavija), čini se danas, sa distance gledano, tek od 1968. godine, u kulturološkom smislu, po čemu zapravo i pamtimo šezdesete, dolazi do radikalnijeg zaokreta; (u kojoj mjeri je studentska ljevičarska antibirokratska pobuna na tragu pariških studentskih gibanja doprinijela tome, može biti predmet akademskih diskusija, ali tako je bilo). Sve u sve, šezdesete se u nas pamte kao prelomne godine. Bile su to godine zaokreta i reforme, a sa time je naglo došao boljitak. Od vremena kada smo se na put do moje rodbine u Bihaću spremali danima, gdje je mislim, jedno vrijeme, bio samo jedan autobus dnevno i kada se putovalo makadamom, ihaaaj, satima se putovalo, pa je rećemo, u Sarajevo krenuti, bilo kao danas za Ameriku se spremati; put dalek i makadamski drndav, naporan pa i neizvijestan. Bilo je “jal stići, jal ne stići“, takvim se sve autobuskim harabatijama putovalo. A eto stizalo se ipak.
I tako, od tih makadamskih i predasfaltnih vremena, malo po malo dođe pa i prođe asfalt i kroz Ključ i kako prođe, s početka sedamdesetih, čitav grad i općina živnu i naglo iskorači iz onog vremena u neko drugo vrijeme, vrijeme bijele tehnike, televizora, automobila, pa bogme i vikendica. Jasno, nemoguće je tu povući nekakvu imaginarnu crtu pa kazati, ovo do sada je bilo jedno, a sada nastupa neko drugo vrijeme. Promjene i novotarija je nadolazila postepeno, ali od one pomenute privredne reforme 1965., pa dalje, nadolazi to sve ubrzanije, tako da su zbilja, te sedamdesete, a onda i osamdesete, bile kao neka nova epoha u odnosu na šezdesete, posebno prvu polovinu šezdesetih i ono prije, tokom pedesetih. I dalje je vrijedila ona naša, ko žurio vrat slomio, ali život je postao mnogo brži; sve se radilo s’ nogu i kao da nam je odjednom svima počelo manjkati vremena kojega smo do jučer imali na pretek. Ekonomski rast koji je do tada bio samo statistički mjerljiv i kao takav “čitljiv” tek ekonomskim znalcima, odjednom je postao i prosječnom građaninu prostim okom vidljiv. Pasoš je postao manje više dostupan svim građanima i kolektivna putovanja, pa i po-jedinačni izleti u Mađarsku, u SSSR i naročito u Trst postaju dio naše svakodnevnice. U Trstu su se nabavljale kvalitetne farmerke i kvalitetnija roba koja se nije mogla ili se teško nabavljala u Jugoslaviji, a na izletima u Mađarsku i SSSR, naši su skromi radnički samoupravljači, glumili pijane zapadne milionere, takav je bio odnos kupovne moći u jugoslavenskom socijalizmu i sovjetskom istočno-evropskom “socijalističkom raju”. Opća društvena klima je značajno relaksirana. Prostor slobode javnog govora je zna-čajno proširen i odjednom na tržištu pisane riječi, pojaviše se mnogi novi magazini namijenjeni specifičnim čitateljskim grupama, djeci, ženama, ljubiteljima popularne muzike… Istovremeno u prodaji su se pojavili i inozemni magazini i novine. To je išlo tako daleko da su se počeli otvoreno publicirati i prodavati čak i, do juče nezamislivi, porno magazini. To je vrijeme kada se u nas po prvi put javljaju i tzv. tabloidi. U BiH najčitaniji dnevni listovi sa jugoslavenskom referencom, tada su bili sarajevsko Oslobođenje, beogradska Politika i zagrebački Vjesnik. I jedan i drugi i treći, a posebno Vjesnik, štampani su u velikom novinskom formatu, pa kada raskrilite novine, mogli ste se podobro iza njih sakriti, a oveći stol bi bio malen da ih primi. Poslije su se sve ove novine prešaltale na manji, tabloidni format, ali je kod mnogih čitatelja ostao žal za starim Oslobođenjem, Politikom i Vjesnikom.
Kolaž jugoslavenske štampe
Meni je poseban šmek bio reskriliti te novine i u kafani uz kafu ili pivo polagano ih iščitavati. To je bio moj dnevni ritual kojega se ja nisam ni mogao niti želio osloboditi: šetnja do prodavača novina Muharema Zečevića (kojega se sjećam kao žestokog navijača beogradskog nogometnog kluba Partizan i dobrog svirača harmonike), novine pod ruku pa u kafanu na doručak i listanje novina. Bilo je to doba kada se javlja i mnoštvo lokalnih listova, pa je i naš Ključ imao svoj lokalni list koji je izlazio mislim mjesečno, a svaka opština, osim kina dobiva i lokalnu radio stanicu. Najveće naše lokalne, ključke radio zvijezde su bili, izvanredni i višestruko talentirani voditelji radio programa Azimir Burzić i Kosa Pilić. Glavni i odgovorni urednik i radio programa i lokalnih novina, bio je profesor Franjo Žeravica, a kasnije se na radiju javlja i Nikola Volaš te Milenko Miko Mlađenović. Najpopularniji ozbiljni magazini na srpsko-hrvatskom govornom području toga doba su bili beogradski NIN (Nedeljne informativne novine) i zagrebački VUS (skr. od Vjesnik u srijedu). Poslije se javljaju kvalitetni sarajevski Svijet, zagrebački Start i Izbor te beogradska Duga. Zagrebački Plavi vjesnik je jedno vrijeme bio vrlo popularan omladinski časopis, a poslije će ga zamijeniti još bolji Polet. U Sarajevu se pokreće magazin Naši Dani koji će kasnije prerasti u BH Dane. Najpopularniji dječiji magazin, uz sarajevske Male novine i Veselu svesku, bez sumnje je bio beogradski Politikin zabavnik (kasnije će se to preimenovati u Mikijev zabavnik). Džuboks je bio jako kvalitetan magazin namijenjen ljubiteljima rock muzike. Javlja se još 1966., a njegova najveća imena, na kojima će se “iškolovati” generacije mlađih autora, bili su zagrebački rok kritičari, Dražen Vrdoljak i Darko Glavan. Prvi časopisi namijenjeni isključivo ženskoj čitateljskoj publici javljaju se već ranih pedesetih, a sedamdesetih i taj medijski segment doživljava pravu malu eksploziju. Meni je u sjećanju ostala Praktična žena, jer je to redovito ulazilo u našu kuću, a tu je i Nada i drugi takvi magazini… Jednom riječju, u duhovnom smislu bilo je to zaista prevratničko vrijeme i od tih sedamdesetih pa nadalje, bila je to sasma jedna nova Jugoslavija.
Dobro de, danas znamo, bilo je to dobrim dijelom na pozajmljenom novcu što ga Tito i Jugoslavija dobiše od “trulog” demokratskog i kapitalističkog zapada, koji je opet u toj igri imao svoju računicu, potajno se nadajući kako je od Jugoslavije moguće napraviti ono što je politički slobodna Zapadna Njemačka bila za Istočnu Njemačku, šoping izlog kojim će se na duži rok “ljuljati” totalitarni komunistički istok. Dobar dio tog razvoja je naravno bio utemeljen i na doznakama naših radnika sa istog tog političkog zapada. Komunistička partija je sredinom 1960-ih, naslućujući ćorsokak kojem komunistička birokratska planska ekonomija vodi, ušla u reformu privrednog sistema, pa su otvorili granice, da bi onda stotine hiljada neuposlenih u Jugoslaviji, otišli van raditi, mahom u Njemačku, Austriju i Švicarsku; kod nas u Ključu su u to doba, mal’ne čitav Pudin Han i Velagići “iselili” u Zapadnu Njemačku.
Eskplozija zabavne štampe: magazini za žene, muzički magazini, omladinski i dječiji časopisi
Tako su Tito i Komunistička partija, “inteligentnim” manevrom smanjivanja unutarnjih socijalnih tenzija otvaranjem granica i omogućavanjem ljudima da idu trbuhom za kruhom, bez upotrebe ili radije, uz upotrebu, (pod navodne znake ćemo to staviti da bi naglasili pervertiranost te ideje), “sofisticirane” represije istočno-evropskog tipa, kreirali taj famozni “socijalizam sa ljudskim licem”, poput zgodne, proračunate zavodnice, zaveli politički zapad, (što i nije bila neka novotarija, jer ta igra koketiranja Titove Jugoslavije i demokratskog zapada na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, traje sve vrijeme, od raskida sa Staljinom krajem 1940-ih do pada Berlinskog zida, kada Jugoslavija gubi važnost koju je imala u strateškim analizama Zapada), te na taj način, uz blagodarnu pomoć radničkih deviznih doznaka iz inostranstva, prihoda od turizma, (koji tih godina doživljava fantastičan rast), i naravno zahvaljujući bankarskim kreditima sa strane kapitalističkog zapada, te ideološke komunističke babaroge, omogućili Jugoslaviji i njenim narodima i, kako se to politički korektno govorilo narodnostima, a danas se to kaže nacionalnim manjinama, slijedećih dvadeset i pet-šest-sedam godina rasta i života u relativnom blagostanju…
Uopće, nama je tada Njemačka i sav taj moćni Zapad izgledao kao nekakva magična, tajanstvena El Dorado zemlja, u kojoj, jeste, ima posla i može se dobro zaraditi, ali se ne živi brate k’o kod nas i unatoč oskudici i restrikcijama što su nas pratili, nekako nam se činio, a znam da i danas mnogi tako razmišljaju, onaj naš “pohiti-polahko” život boljim, život u kojem se znalo i za rad, ali i za rahatluk, što ono narodna veli, znalo se i zaigrati, ali i za pojas zadjenuti. Neki su znali na vrijeme, a danas i mi ostali znamo, ili se bar nadamo da znamo, to uvjerenje o superiornosti “našeg” društvenog modela, bilo je posljedica ideološkog presinga kojem smo kao građani bili izloženi, od škole, preko medija pa sve do radnog mjesta – sve je bilo pod partijskom kontrolom; kombinacijom ideološkog rada, bajagi zajamčenih radničkih prava i socijalne zaštite, straha i represije, ljudima su kreirane poželjne slike života, koji je najbolji u datim okolnostima, a biće još i bolji, u nekoj tamo budućnosti koja će, jel’de, doći kad’-tad’, pa sada ko dočeka. U izboru između sigurnosti i slobode, ljudi u prosjeku, uvijek biraju sigurnost. Ostalo je potom psihološki mehanizam, gdje ljudi, nakon usvojene predstave stvarnosti koju žele vidjeti, u koju žele vjerovati, poželjne slike transferiraju u jedinu moguće, najbolje, najpoželjnije stanje. Kako god, život se živio jer, što ispjevaše Indexi i Davorin Popović u skladbi Krivac si ti: “Život treba živjeti, on te neće čekati”. Tome slično ga je i jugoslavenska radnička klasa, omladina, napredna inteligencija, riječju narod, razumijevala i živjela: Uzmi što ti život pruža. Ionako sve prolazi.
Ih, koliko smo samo puta poslije posla, raja iz, kako se to tada zvalo, Osnovne organizacije udruženog rada “Elektro Ključ”, gdje sam ja bio uposlen krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih – evo prisjećam se nekih ljudi sa kojima sam radio u toj firmi: Koljić Ismet, Imširović Muharem, Mulahmetović Rasim, Klepić Boro, Čolić Ibrahim, Koprena Grujo, Fetahović Ismet, Harambašić Muhamed, Šehić Enes, Drago Radojčić – velim, koliko smo samo puta, u raznim kombinacijama, znali “skoknuti” negdje na čašicu dvije poslije posla. Poslije, krajem sedamdesetih, prešao sam raditi u ugostiteljstvo, pa sam i tamo upoznao neke vrijedne i čestite ljude, npr. Šiljdedić Mehu, Šehić Mehmeda i Šehić Rasima, pa Srdić Milenu, Vukelić Ljilju, Zečević Zehru, odličnog kuhara Hrustić Fuada zvanog Capo, njegovog brata Ismeta zvanog Iso, pa Čavka Vladu, Handanović Vasfu, Landeka Mišu, Boru Medanovića, Vladu Kondića i još mnoge druge.
Sa Latifom–Laćom Salihovićem, Dževadom-Džodžom Koljićem, Tihomirom–Tićom Dakićem, mogu reći bio sam i prijatelj. Koliko smo puta, baš onako “udruženo, samoupravno i udarnički“, znali poslije posla, skoknuti na janjetinu i hladno pivo. Ovdje “u ostatku Europe”, bar u Engleskoj gdje živim nemam to iskustvo. Ovdje je rad devet do pet, a ne tako rijetko, u trci za novcem, bogami i dulje, eventualno na pivo-dva s nogu poslije posla, podrazumjeva ili u pravilu, svako svoje plaća, pa kući; treba sutra opet na posao. A mi opet kao da smo operisani od tog “sutra”. Kod nas, kao da se živilo samo za danas, pa dok traje. Rekoh, mnogi naši ljudi posebno vani, u dijaspori i danas tako razmišljaju, sanjajući povratak, a sve ostajući po raznim inostranstvima. U utakmici toplih nostalgijskih osjećaja srca, makar i ljubav, pa i ona domovinska bila u igri, i hladnog, racionalnog, trbuhom za kruhom špekuliranja stomaka, gubitnik je uvijek srce. To i jeste razlog zemljaci, makar dijelom razlog, jer ima toga, ihajj, nakupilo se, zašto nas se tako malo vraća.