Mramor, kamen i željezo

Bila su to šašava vremena ideološkog čistunstva i dvoličnosti.Vremena u kojima je jedno pravilo i jedan moral vrijedio za raju, a druga pravila i neki drugi moral za one koji su se starali da se ne talasa previše. Sjećam se tih godina sam čitao u štampi zapise, sjećanja Moše Pijade,poznatog jugoslavenskog revolucionara, gdje on opisuje kako su njega i još neke drugove, za neke posjete Parizu, negdje odmah poslije Drugog svjetskog rata, odveli u poznati Mulen Ruž (Moulin Rouge) kabare, gdje su imali prilike gledati goluždrave djevojke i tako to. U to doba, u onoj štampi, vidjeti sliku razgolićenog ženska, bilo je nezamislivo, a eto Moša (mada on tu kaže da su ga prosto tamo odvukli) i drugovi tamo u Parizu gledaju ono što su nama, svojim političkim pacijentima, “pripisivali” kao strogo nedozvoljeno i štetno po moralno zdravlje. Jer, u to vrijeme velim, bilo je nezamislivo u štampi vidjeti sliku razgolićene žene, a kamoli posjeta nekakvim kabareima.

Međutim, te ideološke zatucanosti i slijepoće u tim vremenima tzv. hladnog rata, bilo je na obe strane ideološke konfrontacije. Tako su The Beatlesi uopće bit muzika, kako se to tada zvalo, kod nas bili proskribirani kao ideološki otrov mladeži i kao takvi, krajnje je teško bilo, posebno negdje tamo do sedamdesetih, nabaviti njihove ploče. To se moglo na jedvite jade u većim gradovima, npr. u Banja Luci i to po nekakvim trgovinama mješovite robe gdje se uz brašno, ulje i šećer, nekim čudom znala naći i pokoja gramofonska ploča, pa čak i po gvožđarama; ja sam svoju prvu ploču od “The Beatles” kupio 1967. godine, u jednoj Banjalučkoj trgovini mješovitom robom. A u  u provinciji, naletiti na takve gramofonske ploče – ma nije bilo teorije.

Na zapadu su opet ti isti čupavci od radikalnih kršćanskih grupa i raznih “maćo“(u španskom jeziku izraz za muževne, snažne ljude), “tough”(taf) i “rough“(raf)tipova u politici (engleski izrazi u značenju snažan, grub), bili proglašavani antihrišćanskim i komunističkom petom kolonom, čemu je, istina, kumovao i sam John Lennon onom svojom poznatom izjavom da su kod mladih, The Beatles, popularniji od Isusa.

E sada, možete zamisliti kako je to izgledalo kada je eto u takvoj duhovnoj klimi, gdje su, što ono Đorđe Balašević reče kasnije u jednoj svojoj skladbi, narodnjaci sve držali u  šaci, kako je to nama moglo izgledati, kada je u Ključ bahnula, tada, među urbanom  mladeži većih gradova Jugoslavije reletivno popularna grupa Delfini. Relativno, jer tada su najpopularniji bili Crveni Koralji,Grupa 220iz Zagreba i Silueteiz Beograda, a malo  potom, sarajevski Indexi, beogradska Korni Grupaikasnije zagrebačka grupaTime,postaju ubjedljivo, ako ne najpopularnije, a ono svakako najbolje jugoslavenske rock grupe.

“Crveni Koralji” su tih godina prodavali i po 100.000 gramofonskih ploča, a to je bilo malne pa onoliko koliko je i gramofona u to doba bilo u Jugoslaviji.Ja njih nikada nisam nešto posebno cijenio. Bio sam jedan od onih iz moje generacije za koje je rock and roll bio više od muzike, nešto kao stil života, a ne tra la la pjesmice, ali moram priznati, imali su oni jednu seriju hitova,  mada većinom prepjeva stranih autora, kako su u to doba te grupe masovno radile, skladbe poput: Mnogo značiš za moj život draga, Kad bih bio drosječa, Ruže su crvene,ili njihovu verziju velikog hita, Mramor kamen i željezo,koji su opet kod nas prvi prepjevali sa njemačkog originala grupa Roboti; imali su oni dakle tu seriju hitovakojim je izvanrednopogođena atmosfera onog vremena i ja i danas, s vremena na vrijeme, na internetu potražim i volim poslušati te i još neke pjesmuljke iz tog perioda.

Tako su meni iz tog doba i danas u živom sjećanju Grupa 220 i njihov veliki hit, prvi autorski rad u našoj bit ili kasnije rock glazbi, kompozicija Osmjeh,pa Drago Mlinarec i njegova krasna pjesma Trebao sam, ali nisam(i Osmjeh je njegovapjesma).Pa ondaČetiri mladića u izvedbi Vedata Vede Hamšića, veliki hit Kornelija Kovača (beogradski muzičar na studiju u Sarajevu, osnivač dvije ponajveće jugoslavenske rock grupe: sarajevskih Indexa i beogradske Korni grupe).Kasnije ćeČetiri mladićakrasno prepjevati Zlatan Fazlić-Fazla. Zatim, tu je set nezaboravnih pjesama grupe Indexi, njihova vanvremenska Plima,pa onda Da sam ja netko, Krivac si ti, Ruke pružam, Negdje na kraju u zatišju.

Korni grupa ostala mi je opet u sjećanju po kompoziciji Put na istok, a meni i danas kada ovo poslušam razbucaju se uspomene i uhvati me takva nostalgija za domajom da bih čini se sve u trenu spakovao i krenuo kući u Bosnu. A onda skontam, kao i mladost, ni to vrijeme ne može se vratiti. Nego, neka te baja đe jesi. Pa do daljnjeg.

A ovo sa Delfinima, tako se desilo, pa nisam ni imao želju otići na taj njihov koncert, koji su oni priredili u starom ključkom Domu kulture. Ja sam tada bio još uvjek premlad, negdje jedanaest ili dvanaest godina sam imao, jer bilo je to negdje 1964.ili 1965.godine. Ali, imali su oni svoju publiku i ja se sjećam, jer sam se tu večer vrtio oko Doma kulture, sjećam se, ne znam zašto baš nje, ali Enisa zv. Bela, Pudić mi se urezala u memoriju kako se uzbuđena vrti oko tog Doma iščekujući nastup tih Delfina…

Među interpretatorima tzv. narodnmog melosa, kod nas u Bosni u to su doba glavne zvijezde bili izvođači tradicionalnog sevdaha Beba Selimović, Himzo Polovina, Zaim Imamović, Nada Mamula, Safet Isović, a poslije se javljaju nove zvijezde SilvanaArmenulić, Lepa Lukić, Hašim Kučuk-Hoki, Bora Spužvič, Tozovacitd.

Vjerovano najveći i najznačajniji festival tzv.narodne muzike i pjesma u Jugoslaviji toga doba je bio festival što se svake godine održavao u Ilidži kod Sarajeva. Festival je pokrenut 1963., sa namjerom da se prikupe sredstva za pomoć Skopju, te godine postradalom u katastrofalnog zemljotresu, ali je prerastao u tradiciju i koliko znam taj je festival još uvjek u “funkciji”.

Direktor tog festivala, tamo negdje s početka sedamdesetih pa sve do početka rata 1992. g. bio je pokojni Damjan Babić-Dašo, koji je,prije odlaska za Hrasnicu kod Sarajeva, gdje se proslavio kao kompozitor tzv. narodnog melosa živio u Ključu. Bio je rodom od Crne Gore, a u Ključ je došao, pretpostavljam, “trbuhom za kruhom” i onda je radio kod nas kao nastavnik muzike. I u Ključu, kao poslije u Hrasnici, Dašo je bio izuzetno poštovan i cijenjen i ja se sjećam kao je često bio spominjan u razgovorima starijih, uvjek sa respektom i nekom sjetom što ga Ključ više nema. Međutim, Ključ ga je izgubio, ali ga je dobila cijela BiH i bivša Jugoslavija, jer on je vjerovatno bio, a čini se i ostao najveći u  tom poslu i umjetničkom izrazu.

Folk muzika toga doba se značajno naslanjala na tradicionalni narodni izraz, ali je imala i neku posebnu “boju” i nosila je specifičnu osjećajnost primjerenu vremenu u kojem jenastajala. Bilo je to vrijeme navale grčkog, meksikanskog i ko zna kakvog sve ne zvuka i

melodičnosti na te naše prostore, ali Dašo je ostao dosljedan onomešto bi ponajbliže mogli opisati kao naslon na tradicionalni narodni muzički izraz. Ako potražite na internet neke od gore pobrojanih folk izvoča ili neke od Dašinih kompozicija i uporedite taj folk sa ovim današnjim i nekim od najvećih narodnjačkih zvijezda danas popularnog tzv. turbo folka, biće vam jasno o čemu je riječ. Zapravo, današnje se generacije najlakše mogu približiti vremenu o kojemu ovdje govorimo, upravo ovako, preko umjetnosti koja je nastajala u to doba, znači preko muzika, film i drugih oblika umjetničkog izraza, jer umjetnost  je oduvjek bila i svjetlo tj.ukazivala na moguće nove putove, ali i refleksije, tj. odraz stanja svijesti neke epohe.

U Ključu je hiljadu devet stotina šezdesetih djelovao vokalno instrumentalni sastav Besstali. Grupa je dobila ime po osnivačima i članovima: Besimu Pudiću, Stanku Brkiću i Stanku BanjcuteAliji Salihoviću. Grupa je vremenom mjenjala sastav; ovdje bih spomenuo da je sa njima nastupao i Milenko Macanović-Macan kao vokal, a povremeno i rahmetli Smajo Medić, na saksofonu. Da li sa njima ili u nekoj drugoj kombinaciji muzičara, ali jedno vrjeme nas je Ključane zabavljao svojim sviranjem i Enver Kišević, profesor muzike i jedna fina i osjetljiva lirska duša. “Besstali” su bili prva takva gupa ikada formirana u Ključu, a javili su se na tragu tada popularne bit muzike. Poslije će Ključane zabavljati svojom svirkom i pjesmom grupa muzičara, u različitim kombinacijama, a koju su sačinjavali:Nermin Muslimović, Muharem Pudić zvani Pajo, Boro Stupar zvani Žora, Suad Vučkić, Milenko Maričić zvani Ćika pa NešoDrča i Sead Krnjić zvani Crni. Bio je jedan sastav koji se zvao Osmjeh. Sačinjavali su ga: Nermin Muslimović,Senad Koljić, Nihad Vučkić, Milenko Bjelobrk i Dževad Mistrić. Kasnije se javlja i grupaTri plus jedan, (Edo, Nihad i Mirsad Vučkić zvani Cicko, plus Nermin Muslimović).

Osamdesetih je bio jedan sastav u kojemu su bili Muhamed Šehić zvani Hamić, Rasim Kujundžić, Nermin Bećirbegović i Nermin Muslimović. Pjevači u ovome sastavu su  bili braća Egrlić, Velid i Safet… Ključ i danas, ima dobrih muzičara i nadarenih pjevača.  I neka ima. Jer: kad sve prođe, ipak, ostaje pjesma.

Prema pričanju od mene starijih, Ključ je iza Drugog svjetskog, rata imao jaku amatersku glumačku družini. Toga se doba ne sjećam pa o tome ne mogu ništa reći, ali tradicija amaterskog angažmana brojnih Ključana u kulturi i sportu nije prestala ni kasnije u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Tako npr. sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Ključu je djelovala jaka folklorna i muška horska sekcija KUD-a Dušan Vujinić. Meni se posebno u sjećanje urezala horska sekcija sa mnoštvom markantnih i u nastupu uvjek elegantno i jednoobrazno obučenih figura: Bećo Kulenčić, drFlat, Hamzo Pajić, koji je takav prelijep glas imao da ga se ni opera ne bi postidila; pa Smajo Medić, Smajil Muslimović, braća Dunovići, Petar, koji je bio aktivan u horskoj sekcijii legendarni Branko koji će ostati upamćen kao čovjek koji je presudno uticao da se i Ključ sa kulturnom manifestacijom Majski dani kulture nadje na imaginarnoj kulturološkoj bh. mapi značajnih gradova.

Ko se još ne sjeća gostovanja prelijepe prvakinje sarajevske opere, naše bh. Splićanke Gertrude Munitić. Ja sam po Brankovom zaduženju prošao čitavu Banja Luku tražeći odgovarajući cvijetni aranžman za nju, a kada sam ga našao i kupio, nije bilo žene da se zamnom nije okrenula ili nešto dobacila; e tu sam ja, zahvaljući Branku naučio vrlo važnu lekciju životnu, shvaćajući ulogu i značaj cvijeća u životu žene.

Pa gostovanja maestralnog Pere Kvrgića; njega sam opet po Brankovoj direktivi vodio na naš Stari grad. Jadan Pero, već u finim godinama i kako mi reče strastven pušač, jedva se ispentrao gore, ali i ostao zadivljen prekrasnom panoramom i vidicima kakvi se rijetko nude oku. Pa onda gostovanja –On meni nema Bosne,Josipa Pejakovića i brojnih folklornih grupa, revije filmova, izložbi na otvorenom i u zatvorenim prostorima, itd., itsl.

Negdje od osamdeset i neke, pa do Brankovog odlaska u penziju, svake godine, maja mjeseca, uglavnom zahvaljujući Branku a onda i grupi entuzijasta koje je on znao da animira i uključi, Ključ je zaista bio nešto drugo, veće i neprepoznatljiv samome sebi.
Brankova i Petrova sestra Zoraće se udati za Mehmedaliju Filipovića, oca našeg vrijednog Cunija, bez kojega ne bi bilo ni ovoga što upravo čitate dragi zemljaci, jer je ono njegovo:- De bolan nešto napiši, bili ona iskrica iz koje se izrodila ideja o ovim Zapisima. Mehmedalija je zapravo još jedan od brojnih ključkih aktivista amatera koji su angažmanom u kulturi i sportu, ostavili traga i ostali u kolektivnoj memoriji Ključana. Neki od njih su, svojim angažmanom ili talentom, prema pamćenju ovoga autora zasluživali i širu reputaciju.

Ali, čudni su i nedokučivi putevi sudbine ljudske.Biće, samo Svevišnji zna kako neki, možda i prosječnog dara, uspiju steći širu prepoznatljivost i priznanje, a neki istinski nadareni, zauvjek ostanu tek lokalna imena.Na primjer, Dušan Brkić, zv.Brale,taj je bio takav nogomentni veznjak da se samo čudom i ključkom i općenito ondašnjom bosanskom provincijalnošću može objasniti kako nije stekao širu reputaciju.Prema uvjerenju ovoga autora takav je bio i ključki Gerd Miller, čovjek vedra duha i neuništive životne snage i energije, Jakupović Muhamed, zv.Hamić.

Bilo je još dobrih nogometaša u Ključu, npr. braćaSamardžije ili Fadil Šehić, zv.Tido koji je bio veliki talent, ali je više volio život od nogometa. Međutim, niko od njih nije uspio steći širu javnu prepoznatljivost, što je još jedna mjera i pokazatelj provincijalnosti, ne samo Ključa, nego je sav taj naš region Zapadne Bosne bio kao nekakva deseta rupa na društvenooj, pa onda i  fudbalskoj svirali ili mapi poznatijih klubova.

Ili, Hamzo Pajić, da se vratimo pjesmi i opet ga ovdje pomenemo, jer zaista, bio je takav talent za pjesmu, da se je to rijetko sresti. Kada bih se našao u njegovom društvu, a bivalo je to često jer se moj daidža Šefik-FikoFilipovićsa njim družio, pa se onda tu zatekne još i Husein Kišević, koji je takođe imao krasan glas, pa kada oni povedu pjesmo, ama ljudi, koji je to ljepota od druženja i raspoloženja bivalo.

A da iver ne pada daleko od klade, dokaz je Hamzina kćerka Merima koja je naslijedila

nešto od njegovog talenta za pjesmu; njena opet kćerka, Hamzina unuka Indira Mistrić, produžava tradiciju – upisala je i završila studj muzike.

Kada smo već kod kulture i talenata, evo nekih imena koja su ipak uspjela probiti provincijske okove i steći širu prepoznatljivost i reputaciju. Najveće ime koje je Ključ dao u kulturi prije Drugog svjetskog rata, bio je pisac Rasim Filipović, a nakon tog rata, u vremenu kojim se bave ovaj Zapis, pa mogli bi kazati sve do, evo već i druge decenije dvadeset i prvog stoljeća, to je pjesnik i glumac Enes Kišević.

Enes je rođen u Bosanskoj Krupi, ali je mladost proveo u Ključu, sve do završetka gimnazije i odlaska na studij u Zagreb. Potiče iz porodice sklone umjetnosti: njegova  braća, eto spomenih naprijed Huseina, ali i Enver koji je završio muzičke studije i njihove sestre, od kojih sam ja najbolje poznavao Azru, profesoricu muzike, svi su bili te rafinirane, umjetničke žice. Enes je već svojom prvom knjižicom Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled, objavlje nom 1976. godine, najavio o kakvom se raskošnom talent radi. Sjećam se jednom te 1976. godine, u studentskom domu u Nedžarićima, ostao sam do kasno, raspravljajući sa jednim Branom Pilipovićem (on će kasnije oženiti našu lijepu Ključanku i moju školsku drugaricu, Sunitu Bosnić); ja njemu kako je Enes pjesnik prvog reda i kako će ući u čitanke, a on meni: -Ma daj, to je lokal patriotizam. Dobro, ubrzo sam ja skontao da on nije ništa od Enesa pročitao, jer da jeste, onda nije trebalo biti nekakav književni i pjesnički ekspert, da bi se shvatilo o kakvom pjesničkom format se tu radi…

Iako danas, sa stalnom adresom u Zagrebu, Enes nije zaboravio Ključ. On zapravo živi, djelom u Zagrebu, a djelom u Ključu, gdje ga eto svake godine, u staru porodičnu kuću Kiševića, koja je njima ostala iza njihovih roditelja.

U imaginarnom Almanahu poznatih Ključana,Muharem Pervić, rodomod Humića kod Ključa, eseista i prema mnogim najkompetentniji, književni i pozorišni kritičar koji je ikada disao beogradski zrak, svakako će naći svoje pripadajuće mjesto.

U domeni likovne umjetnosti, akademski slikar Dževad Handžić je još jedan Krupljanin i Ključanin koji se afirmirao i stekao širu prepoznatljivost.

Vrijedi spomenuti i talentiranog slikara i velemajstora fotografije Hušida ŠehićateRasima Šehića, čija umjetnost je na tragu, nekada u svijetu prepoznatljive jugosalvenske, a sada bi pravilnije bilo kazati, bh. naive. 

Kemal Hadžić je opet ime u samom vrhu kako exjugoslavenskih tako i modernih bh. autora umjetničke fotografije.

Na polju obrazovanja i nauke, Ključ je dao nekoliko značajnih imena od kojih su akademici Nedim i Muhamed Filipoviću samom vrhu. (Nedimovo ime dobila je i jedna ulica u Sarajevu, a Muhamed je rođeni Banjalučanin, ali sve njegovo je od Glamoča i Ključa, tako da ga i Ključani mogu smatrai svojim; a on se neće, znam to iz prve ruke, ljutiti.

Braća Ibrahimpašić, sljednici poznate plemićke loze ključkih kapetana, Ismet, koji je napravio uspješnu karijeru privrednika, eksperta u oblasti naftne industrije i Fikret, svakako su nezaobilazna imena nekog budućeg ključkog Almanaha poznatih.Fikret je bio čuven po interesantnom kaliografski modeliranom osobnom potpisu. Legenda kaže da su njegov potpis jednom pokazali i predsjedniku J.B.Titu, a ovaj je upitao:

-A je li boga ti, šta Vam znače ova dva kruga iznad potpisa.

-E to su moje naočale, odgovorio je šeretski Fićo.

Međutim, ono po čemu će Fikret Ibrahimpašić ostati upamćen je prije svega njegova kolekcionarska strast. A prikupljao je svega i svačega.Smatra se da je on imao najveću prikupljenu kolekciju viceva u bivšoj Jugoslaviji. Ta će ga strast  kasnije uvesti i dovesti do osnivanja poznatog Muzeja grada Zenice. Njegova zbirka je već u startu sadržavala preko 50.000 artefekata i pri tome, nije to bila obična kolekcija predmeta od manjeg ili večeg povjesnog značaja.

Bilo je tu svega; specifična građa za koju Senad Duran, u tekstu Fikret-Fićo Ibrahimpašić, sastavljač beskonačnog, objavljenom u časopisu za obrazovanje, nauku i kulturu Most, br. 101, decembar 1997.-januar 1998., kaže da:

-Dobrim svojim dijelom obuhvaća ljude i njihove živote, životne tokove i sudbine porodica i sve druge naoko nevazne detalje i pojedinosti koje nas ne ostavljaju ravnodušnim, jer podsvjesno znamo da važnost i ljepotu našim životima daju upravo takvi detalji, kao što znamo za potrebu da u historijskim zbivanjima tragamo za konkretnim i stvarnim ljudskim usudom.

Iza velikih ostaju legenda. Kada je Fićo umro 1998., onda je Zenicom pukla glasina kako je iza sebe ostavio veliko bogatstvo. Međutim, niko nije znao šta je to bogatstvo: novac, zlatnici, nepoznata ostavština bosanskih kraljeva il neki neznani rukopis…

Autor: Nihad Filipović