Rodni grad je poput prve ljubavi. U životu ih se nađe više, ali ona prva uvijek se pamti sa nekom posebnom toplinom. Ma i izdala nas, prevarila, napustila, ona ipak ima posebno mjesto u našim srcima. Ja se i sada sjećam jedne Jasne u koju se zaljubih, onako baš pubertetski i preko ušiju. Ja tu djevojčicu teško da sam za ruku uhvatio, a kamoli poljubio; ma šta pričam, kakvi poljubio, ja nisam siguran je li ona uopće i znala da sam se ja “zatarabio” u nju, a opet, evo i danas, sjećanje na nju me razgali i namah mi sve biva lakše, podnošljivije; mračno mi se prosvijetli i odjednom i u ružno vidim s one druge strane.
…
Ta mi se Jasna i ta moja prva neuzvraćena ljubav čini zgodnom metaforom odnosa moga rodnog grada i mene kako jučer tako i danas. Doista, šta je meni i haj’mo reći šta je nama Ključ i šta sam ja, i ako nije pretenciozno, jer, šta znam, što kažu: Svak svoje zna, jedan ga vidi ovako, a drugi onako; ali evo, uzurpiram pravo onih za koje znam da misle poput mene, pa se pitam: Šta smo mi njemu, tom Ključu, onomad, a i danas, ni čaršiji ni gradu? Godinama tražim odgovor na ovo pitanje, ali evo, potroših još malo pa sve godine što su mi date, a još ga ne nalazim. I kada mislim da sam potrefio sa odgovorom, malo-malo, pa skontam, nisam. Kažu, bivši američki predsjednik Džon Ficdžerald Kenedi (John Fitzgerald Kennedy) je, za onog čuvenog govora građanima Zapadnog Berlina, prilikom posjete 1963. godine, kada je izjavio ono danas nadaleko citirano i poznato: – Ich bin ein Berliner, rekao i slijedeće: – Ne pitaj se šta je tvoja domovina dala tebi. Upitaj se: Šta si ti dao domovini?
To se kažu zove patriotizam. Mada, ako je osjećanje ljubavi prema rodnoj grudi osnova patriotskog osjećanja, onda ako nije uzvraćena, nije ta ljubav, ne samo potpuna, nego je, pravo kazano, promašena. Ljubav mora biti uzajamna da bi bila puna. I mora biti davanje i predavanje bez podvala, sitnih trikova i zadnjih misli. Tako uzeto, pravo za pravo, teško da je meni Ključ, ljubav koju sam osjećao i osjećam za čaršiju, ikada uzvratio. Kada kažem čaršija, naravno, mislim na ljude, jer ljudi čine i čaršiju i grad. Ne kažem, niti bi bilo pravo tako misliti i kazivati; ništa meni čaršija nije bila dužna. Mislim, svako živi svoj život i ima svoje najdraže koji su mu oslonac u životu. Ali, svi se nađemo u nekim životnim situacijama gdje je nužno obraćanje na neke društvene adrese, e da bi svršili neki posao, ostvarili neki cilj kome težimo itd. Tako je i sa mnom bilo: mati mi radila u administraciji Šumsko-Industrijskog Preduzeća u Ključu (famozni bosanski drvni gigant i brend, skraćeno ŠIP), a ja se namjerio na fakultetsko školovanje, pa mi potrebna društvene podrška u vidu stipendije.
Helem, obrati se mati tamo nakoj komisiji kojoj su metnuli u zadaću da dodjeljuje stipendije. Bezbeli prema utvrđenim kriterijima. I sada, obratio se ovaj, obratio se onaj za zahtjevom, studiraće pravo; u redu, može trebaju našem preduzeću takvi. Obratila se i mati, zahtjev isti kao i ti prethodni, ali vele: – Ne može… Eto, drugi mogli, a ja ne. Nisu kazali, a ni meni zelenom u pameti, tada ni u malom mozgu nije bilo zašto ja ne mogu, a ostali (svi, nikog nisu odbili), mogu. Poslije mi nadošlo: otac zatvaran za Informbiroa, odležao Goli, a pameti nije došao; ostao navijač rahmetli-pokojnog tovarišća brke i po izlasku sa Golog. Još i žešći; pitanje je da li je uopće i navijao prije odlaska na ljetovanje na Goli, ali po izlasku, definitivno mu proradio onaj čuveni bosanski kapric: što me više u glavu, glava mi tvrđa. A Služba bezbeli, radila posao, pratila, sve upratila i znala.
Jah, tako je bilo to sa mnom i mojom čaršijom odnosno njenim ljudima, tada, u tom trenutku gdje sam bio na jednoj od tih ključnih životnih raskrsnica. Da mi ne bi matere i familije i njihove podrške, Marijanovo bih završio fakultet i ko zna gdje bi i kojim pravcem, brod mog života zaplovio. Danas mi drago da je sve skupa tako ispalo. Jer, kroz život sam razvio vrlo kritičan odnos spram tog vremena, ideologije i vlasti koji su u tom vremenu drmali društvom. Ovako, niko mi ne može kazati da sam nezahvalan: bajagi to te vrijeme i ljudi školovali, a ti tako. Ne. Sve što sam postigao, malo ili veliko, nebitno, sam sam postigao. Taj osjećaj samopotvrđenja ispunjava me ponosom i tvori mi osjećanje slobode. I hvala Bogu da je tako: ne dugujem ni pare, ni dinara, ni penija ni funte bilo kome…
I poslije sam imao tih nekih susreta “bliske vrste”, što u rodnom Ključu, što u Banja Luci, gdje sam zatražio posao po diplomiranju, ali ne dadoše. Rekoše: – Ne može. Nisi član partije. A da mi dadoše tada posao u Sudu u Banja Luci rećemo, ko zna gdje bi i kojim pravcem moj brod životni zaplovio. Možda bi me i ubili ono početkom 1990-ih. Takvo vrijeme bilo; smetali im posebno obrazovani i na istaknutijim pozicijama u zajednici – od ljekara u bolnicama do sudija u sudovima. No to nije poanta ove priče; poanta je da u tom vremenu eto i takvo što bilo moguće: da vam sistem i tamo neki ljudi u sistemu, kojima je data takva moć, zbog tamo nekih, pretpostavljenih ili stvarnih, pogrešnih koraka u životu vašeg oca, ili zbog činjenice da niste član partije koja drži vlast u društvu, mogu i vama, njegovom sinu, voluntaristički zatvarati vrata namjeravane društvene realizacije, pa vam ne daju stipendiju, pa vam ne daju posao taj i taj, biva oni znaju – nije to za vas, niste član partije, itd.
Nejse, što se dakle uzvraćene ljubavi za rodni kraj i njegove ljude tiče, “prelomljeno” na mom rodnom Ključu, komotno bih i ja mogao zapjevati onu staru:
“Oj Ključ, ni selo ni gradu,
već pored puta jedan mali smradu”.
Ovu zgodnu poskočicu od starine, otkri mi rođak, prof. dr Nadan Filipović, inače sin našeg velikog znanstvenika, osnivača Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu, akademika, profesora *dr. Nedima Filipovića.
———————————————————————————————-
Akademik, prof. dr. Nedim Filipović, rođen je 07.02.1915. u Glamoču, a umro 21.04.1984. u Sarajevu. Djetinjstvo provodi i osnovnu školu završava u Ključu, pa ga mi Ključani sa puno prava i ponosa možemo smatrati našim. Jedno od najvećih imena historijske znanosti kojega je Bosna i Hercegovina dala. Kapitalna djela su mu: “Pogled na osmanski feudalizam”, “Odžakluk, timari u BiH”, “Princ Musa i šejh Bedredin”, “Vlasi i uspostava timarskog sistema u Hercegovini”.
———————————————————————————————-
A Nadan mi se javio iz Australije gdje ga je otpremila sila “nebeskog naroda”, ali i onaj naš famozni javašluk. Jer dolazio je Nadan poslije rata u Sarajevo, htio se vratiti, ali nejma posla. Nejma i kvit. Kao ono, puno godina prije, meni što se zalomilo: nema posla tamo, nema vamo, jer nisi član partije. Nego se snalazi. Jah, vremena druga, partijski i društveni preustroj odrađen, ali navade i čipovi u glavušama isti. To vam je to, dragi ste mi ga zemljaci. I poslije maršala – zna se. Igranka traje.
Pa đe to ima, pobogu ste mi braćo i ljudi, da se mala zemlja i narod poput naše Bosne i nas Bošnjaka i Bosanaca, tako nemarno odriče svojih umnih glava. Čovjek prije rata 1990-ih radio na fakultetu, vratio se nakon rata, ponudio svoje usluge, ali kažu – Ne mere. I nije jedini… A more prodaja i kupovina diploma. Kadrovi su naše blago, jel’de. Aman.
Helem, bilo je kako je bilo. Nego, javio se Nadan, pa kaže:
-I ja sam ti Ključanin rođače, iako rođen u Glamoču, ali samo zato što je majka otišla u posjetu rodbini, a zapadao veliki snijeg, pa nije mogla nazad u Ključ, te me tako rodi u Glamoču.
A onda mi na um padne i ona stara epska, “Bišćanin ban i Durlagić Meho”, kada ban šalje dva sužnja da mu traže megdandžiju obećavajući im slobodu, ako takvog nađu. Sužnji tako sa “knjigom” tj. pismom banovim obilazili po Krajini i Bosni, pa i Ključ prošli. E u toj se pjesmi kaže za Ključane:
“Kad stigoše Ključu kamenome,
i u Ključu konak učiniše,
u Turčina ključkog kapetana.
Kad im sutra danak osvanuo,
a petak se bio prigodio,
svi Ključani došli u džamiju,
i tu knjigu bilu pomoliše.
Kapetan im knjigu proučio,
Ključani joj ni mukaet nisu.
Kad vidi ključki kapetane:
“Hajte djeco dva sužnja nevoljna,
Ovdje banu mejdandžije nejma,
Ključani vam mejdandžije nisu,
Veš zdilari, a i čarapari,
zdilu stružu, a i pletu čarape”.
Tako se u toj narodnoj pjesmi za Ključane veli.
Na stranu junaštvo. Od junaštva i junačkog hasenja, mene uvjek u stomaku grč uhvati. A isto tako i od onog našeg, tipičnog, provincijalnog svođenja sve i svega na mahalsku mjeru. Dok smo dječica, to i ne zapažamo, nego kako rastemo, postajemo toga svjesni. Hoćeš da budeš svoj, a ne možeš. Uvijek se nađe neko da te u najboljoj tradiciji *„filosofije palanke“ ili kasabe svejedno, podsjeti ili te vrati na bajagi tvoje mjesto i čaršijskoj slici svijeta. I to je tako: što manja sredina to više mediokriteta.
———————————————————————————————-
Napomena: „Filosofija palanke“ je metafora Radomira Konstantinovića, 1928-2011., književnik i najveći srpski filosof dvadesetog stoljeća. Najpoznatije djelo: “Filosofija palanke”, filosofska studija o srbijanskom palanačkom mentalitetu.
———————————————————————————————-
Nego, ostanimo na trenutak kod pjesama, Ključa i Ključana u pjesmama. Ima jedna pjesma, ne narodna, nego pjesma ruskog pisca A.S. Puškina u kojoj se spominje Ključ. Pjesma se zove “Kraljevo priviđenje” i u njoj Puškin pjesnički imaginativno, pjeva o posljednjoj noći kralja Stipana Tomaševića u Ključu, uoči njegovog zarobljavanja od strane nadiruće Osmanske vojske i odvođenja u Jajce gdje će biti pogubljen. Pjesma je pisana u nacionalno romantičarskom “udarila luna na krst” stilu, kako je to već bilo moderno u Europi kroz čitavo nacionalističko devetnaesto stoljeće, pa i dalje, duboko u dvadeseto stoljeće. Ta je svijest, koliko nacionalno koheziona i oslobodilačka u svoje vrijeme, ipak, skupo koštala narode na našim bh. prostorima, pa i šire; oba svjetska rata u dvadesetom stoljeću nacionalistički su bila motivirana. Jednako tako i rat 1992-1995. Stoga ovu pjesmu ovdje samo spominjem kao povijesnu i literarnu činjenicu, neka se zna i ne bi li ostalo registrirano u kolektivnoj memoriji Ključana. A kako je stvarno bilo, tj. šta je najbliže istini o zarobljavanju kralja Tomaševića u Ključu i padu srednjovjekovnog kraljevstva Bosne, prema činjenicama koje su historijski dostupne istraživačima, prema onome dakle što se zna, a ne maštarski umišlja, na to ću pokušati ukazati dalje u ovim javljanjima u odjeljku – Legenda o djevojačkoj pećini.
U sličnim, romantiziranim nijansama, opisuje se pad srednjovjekovne Bosne i predaju kralja Stipana Tomaševića sultanu Mehmedu Fatihu “na viru”, tj. danas bi kazali na riječ, u Ključu 1463. i u romanu Sorenson Manuela “Bosanski protestant”; (oh, kako mi se dopada naslov te knjige. Te tvije riječi – Bosanski i protestant, kao da su sažetak onoga što je historijsko biće Bosne i njenih ljudi. Protestantizam je reformacijski pokret, alternative ili “krilo” kršćanskog vjerovanja, a povijest Bosne i njenih ljudi je upravo takva, sva u nekoj alternativi najbližem okruženju iz kojeg israsta i razvija se, kao dio tog prostora i tih ljudi, ali uvijek svojeglavo svoja).
Helem, i Sorensona i tu njegovu knjigu ovdje navodim kao literarnu činjenicu i podsjetnik čitaocima, uz sugestiju na oprez kada su literalna fakta u pitanju. Jer književnoj imaginaciji je sve dopušteno, pa vrlo često književne istine nemaju baš nikakve veze sa stvarnim povijesnim zbivanjima.
Konačno, i naš krajiški pjesnik i novinar, Kemal Coco je napisao jednu kratku pjesmu o Ključu koju je tako jednostavno i naslovio. Kratka je, pa ću je ovdje prenijeti u cjelosti:
KLJUČ
Usamljena na brežuljku kula stoji
do nje se očima stiže
a hodom sve teže
kraljevi i bajke iz ovih zidina
nestali su kao kod šahiste lošeg sa table
samo sunce brežuljak pomiluje kroz oblake
i ide daleko u današnje dane.
Grad zavalio ravnicu
poklonio joj svoje osmijehe
hiljade očiju u ponoć ukočenih mjesecu mašu
pozovu zvijezde sebi u pohode
zablista Sana od Ribnika kao da je od zlata
pomiluje guste šljivike
ispraćena željama odlazi.
Ljubav prema rodnom gradu je, budući ljubav, osjećanje srca. Dakle nešto iracionalno. Kao ono, ona moja prva ljubav Jasna i ja. Ja je volim, a ona niti zna, niti haje, a ni ja, brat-bratu, pojma imam zašto je volim. Prosto lijepa mi, pa je volim. Tako je to i sa osjećanjem prema rodnom gradu, a ne mora biti ni rodni, prosto grad u kojemu smo proživjeli značajan dio života, zavoli se poput rođenog. Eto, ja onaj kamen ključki ispod kojeg se rodih u Bebićima volim, onu prelijepu Sanu vodu volim, one mahale ključke volim, Čurčiće volim, gdje sam kao dijete znao ići na sankanje; nije da se kod nas u Bebićima nije imalo gdje sankati. I Bebići su strmi k’o i Čurćići, ali Ćurćićka je staza bila duža, a sem toga u nas u Bebićima bila jedna Mirjana. Ona je inače imala jednu nogu kraću, pa je šepala, a zimi se borila sići u čaršiju niz Bebiće, jer smo mi djeca prilijevali vodu ne bi li bilo što klizavije. Tako je bilo: mi djeca vodu, a ona lug. E zato smo mi znali prešaltavati se na sanjkanje u Ćurćiće. Zbog Mirjane i luga.
Mehmedagiće volim. Tu smo na igralištu ključkog nogometnog kluba “Bratstvo” (prije Drugog svjetskog rata, klub se zvao “Stipan Tomašević”, a danas se zove NK “Ključ”), mi, djeca iz čaršije, zvali nas čaršijanci, dolazili nedjeljom i po vascijeli dan, sa djecom iz mahale Mehmedagići, igrali malog nogometa. Oni su sebe, pa i mi njih, zvali Zemun, biće po modelu: ključka čaršijica Beograd, a Mehmedagići prigradski mu Zemun; inače njihov je najbolji igrač bio, neka i to ostane zabilježeno rahmetli Sead Temimović, Sejo, a kod nas je najbolji na lopti bio Husein Medić, Medle.
Šehići su mi bili daleko, a mahala Rejzovići još dalje, pa iako “na dohvat glasa”, činili su mi se nekako iza brda, daleeekoooo. Možda je i to mjera te naše duboke provincijalnosti što Ključ jeste i danas, a mlađi teško da mogu i zamisliti kako je to izgledalo pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kojih se ovdje sjećamo, kada ni asfalta Ključ nije imao, nego bi, Allah rahmetile, Ale Muratagić upregnuo konja Alata, pa bi “cisternom”, kakve još možemo vidjeti samo u starim kaubojskim filmovima i na prastarim razglednicama euro-američkih gradova krenuo prskati glavnu ključku džadu; kada su se na tri–četiri puta manjoj pilani, onda glavnom industrijskom postrojenju u gradu i općini, balvani capinima voljtali, a nije bilo kamiona da prevoze građu iz šume na obradu u pilanu nego su se balvani predavali Ribniku, pa Sani da ih nosi do Ključa i pilane gdje su, dva konja vrana (radnici ih zvali Beba i Acko), vukli balvane iz vode, jer nije bilo mehanizacije.
Subotom je bivala pijaca, ono gdje je danas razvalina pilane, odmah iza one zgrade, tik do ulazne kapije u pilanu, a nedjeljom, ista ta drndava, neravna i kamenita pijaca bivala bi nogometno igralište na kome je NK “Bratstvo” u sportskom nadmetanju branilo boje grada Ključa. Poslije je pijaca preseljena: prvo je bila tamo gdje je sada ona zgradurina od osam katova i još par novih stambenih blokova, a poslije su je ponovo selili, pa je tako završila tamo gdje je ono i danas, dok ovo pišem, kod autobuske stanice.
Imao je Ključ u to doba šarm tipične bosanske čaršijice. Prostorno znatno manji nego danas, on je jednako toliko, čini mi se, bio šarmantniji nego danas. Socijalistička urbanizacija uništila je jezgro stare čaršije. To je onaj potez od kultne kafane “Lane”pa negdje dole do Miralemove i Tahirove slastičarne. Nema više, ovim mladim danas, nezamislivo šarmantne Munirine kafane i nema onog slatkog mostića preko Ižnice, od njene kafanice prema “Lanetu” koje, renovirano, privatizirano, dotjerano i uljepšano na način vremena u kojem se danas živi, eno još stoji, na istom mjestu, u svoj svojoj ljepoti, ali, može biti samo u očima nas koji imam nešto dulje sjećanje, stoji nekako osamljeno, kao siroče što s tugom gleda u pravcu Munirine kafane koje nema nego se tamo sada kočoperi nekakva obezličena zgradurina betonska. Nema ni Ižnice, tj. ima je, al’ k’o da i nema, sva prekrivena betonom pretvorena je u kanalizacioni odlivak grada. A sjećam se, mi djeca smo sepetima lovili ribu u toj vodi: zapriječiš Ižnicu sepetima, pa nadigneš mlatiti po vodi. Ribe se uznemire, bježe lijevo, desno, pa završe pravo u sepetima…
Nema Ključ danas ni onog ljupkog niza starih kuća, sa malim baščicama, je li sada ispred ili iza kuća, ali znam da su sve te kuće imale dvorišta i male bašče. U jednoj od tih kuća bila je i frizerska radnja Voje Pavlovića kod kojega me mati redovno vodila na podšišivanje. Uh, a Vojo kada “zaore”, bridi glava do sutradan, zemljače. I tu je danas stambeni betonski grmalj, zgradurine što je zovu, ne slučajno, Kina. Velika kako i priliči grmaljima, pa u nju naslagali naroda kao u Kini; a u nas narod hvala Bogu i kada ništa nema, ima duha, te tako narod grmalja prozva – Kina.
Nema ni čuvenog Blaževića mlina, koji je decenijama stajao na putu za Humiće, i na samom ulazu u Sklop (mali ključki kanjon uz rijeku Sanu), kao kakav nijemi svjedok i čuvar tajni prošlosti. Taj veliki, atraktivni mlin u kojemu su se, za Kraljevine Jugoslavije sastajali, tada u našem kraju rijetki komunisti-ilegalci, nestao je u vrtlogu povijesnih gibanja, ali i onog našeg, tipičnog bosanskog nemara i nonšalantnog odnosa prema starini. Taj je mlin, već zbog kulturološkog značaja, kao arhitektronsko naslijeđe trebalo staviti pod zaštitu države, ali eto, makar da je vaktile obilježen kakvom komemorativnom pločom, kao mjesto gdje su se tajno sastajali ilegalci-komunisti našeg kraja, ljudi koji će dati svoj doprinos u narodno-oslobodilačkoj borbi i antifašističkoj revoluciji, nego ni to. Naravno, danas su neka druga vremena, komunističke vlasti više
nema i hvala Bogu da je nema. Ali, historijska fakta su fakta; nema nikakvog razloga da se uništavaju, zanemaruju ili neobilježavaju toponimi i mjesta značajna za komunističku revoluciju. I to je dio naše povijesti.
Nijemi svjedok i čuvar tajni prošlosti: Blaževića mlin, koga više nema
Kada smo neć na toj priči, kazivao mi rahmetli Alija Kahrimanović, da su tada u Ključu, za njegovo znanje, bila svega dvojica komunista i to kaže, “tvoj rođak Safet Filipović i Ivan Blažević. Za Safeta znam, a mislim da je i Ivan poslije dobio orden narodnog heroja. U vremenu komunističke vlasti oba “dobiše” i ulicu u Ključu, ali nova vlast nakon rata 1990-ih, odluči, na obraz sviju nas, da se ukine ulica Ivana Blaževića. Kako, zašto, nije mi znano? Ali, kako i zašto god bilo, nije nam na obraz. Sada šta je tu je: nema ulice Ivana Blaževića u Ključu, a nestalo je starog Blaževića mlina, kako što je u nepovrat prošlo i ono “njihovo” staro vrijeme. Ipak, vremena se mijenjaju otkada je svijeta i ljudi u svijetu, ali u kulturnih ljudi i naroda, živi sjećanje na proteklo vrijeme. Artefakti i memorabilija proteklog vremena je tu da podsjeća ljude na ono što je bilo – dobro ili loše, svejedno. Jer, samo tako možemo znati šta nam je činiti u Novom vremenu.
Nego, aman narode, đe to ima da se stambeni blokovi od četiri i pet spratova, prave na brdima? Šta je sada ovo kazaće uporni čitalac ove spisateljske skalamerije u lapidarnom akribičnom pokušaju? Ništa. Nego narode pogledaj naselje “Luke” i one zgradurine na brdima. Pa đe, ako Boga znate ide, višekatnice na brda nasađivati! Zar ne bi bilo razumnije da je taj prostor otvoren i ponuđen za privatnu stambenu izgradnju onako kako je to učinjeno na tzv. Berberovom brdu, a one monstrum zgrade graditi drugdje; (a najbolje bi bilo da se nikako i ne grade, posebno između brda i na brdima). Doduše, nešto slično sam vidio i u Izmiru, u Turskoj, pa se pitam nije li tu kakva “tajna veza” sa onim “tamo daleko”, kao kakav tajni balkanski i maloazijski sindrom, a ne tek naša lokalna bosanska glupost.
Ključka pilana dok je radila „punom parom“, foto iz 1970-ih ili 1980-ih
Onda, taj naš Ključ je jedan od rijetkih bosanskih gradova što bježi od vode, i to kakve vode. Umjesto da se urbanizacija i gradsko jezgro formira i širi oko rijeke Sane, vode i rijeke zdrave i lijepe i na oko i na grlo, grad se sav dao na bijeg od nje, a tamo gdje je po logici stvari grad trebalo graditi, neki naši mudri ondašnji gradski, republički i vrag će ga znati koji sve ne oci, podigoše, aman – pilanu. I tako unakaziše grad.
Od ilirskih i rimskih vremena naselja su se na našim prostorima javljala uz riječne tokove, a onda se nađoše neki što ideološki prevrnuše cijelu povijest, pa tako, u tom ideološkom transu industrijalizacije, žrtvovaše tradiciju i elemente arhitektonskog naslijeđa, devastirajući na taj način našu urbanu povijest. Znam, trebalo je balvane što su se rijekom Ribnikom i Sanom „transportovali“ do Ključa, jednom kada stignu, izvoljtati do pilane, a nije bilo mehanizacije, pa otuda nasadiše pilanu odmah pored rijeke. Međutim, čast svakome, ali veresija nikome, nikakve dobre namjere ne mogu biti opravdanje za ovaj urbanistički barbarizam. Uostalom, baš nam starina na poučak ostavi onu latinsku: “Put u pakao popločen je dobrim namjerama”. Mogla su se i morala tražiti rješenja. I da jesu – i našla bi se.
Nejse. Ako nam može biti za utjehu, nije Ključ jedinstven u Bosni po tome. Takvih spomenika gluposti Bosna ju puna kao šipak košpica. Pogledajte Jajce i onaj njegov fe-nomenalni, jedinstveni položaj, poput bajke utisnut u planinski masiv, na brdima, a na dvije vode, i pogledajte ono ruglo od “Elektro-Bosne”, monstruma koji se smjestio gdje mu mjesto nije, pa ruži, truje i nakazi stari kraljevski grad. Pa sjetite se Prijedora, sjetite se Bihaća; stari Bihać, ono što je danas srce tog grada, jeste utvrda okružena vodom sa svih strana, faktički otok. A ono u to jezgro, u taj arhitektonski dragulj od starine, utrpali stambene zgradurine (pa sada sa munare džamije Fethije puca pogled – pravo u spavaće sobe Bišćana)… Ma i srce i duša omrknu kad o ovome mislim i pišem. Dođe mi da vrisnem: Narode, sve što nam Bog dade je jedinstveno i prelijepo, sve što mi svojom pameću uradismo je katastrofa.
Zašto je to tako na dugu je štapu, a vjerujem nisam ni toliko obaviješten da bih utanko znao, ali da je urbanicazija, taj razvoj i iskorak u moderno, počesto plaćeno i nepotrebnim uništavanjem starog, tradicionalnog ili prosto lijepog, a što se izgleda nije uklapalo u nečija mjerila modernosti, u to nema sumnje. Evo, koliko danas javnih česmi imamo u Ključu. Ja znam samo za jednu napravljenu negdje sedamdesetih ako se ne varam, kada se neko dosjetio, pa dao nalog da se izgradi jedna pošto su prethodno, biva u ime razvoja, sve uništene.
A bilo ih je, evo ovako, koliko me se sjećanje služi, evo, tamo gdje je sada džamija, u strogom centru grada, bio je jedan mali “točak”, dalje, kod još jednog urbanističkog monstruma, zgrade zvane Koreja, bila je jedna “fiskija”, ali ne gdje je sada ona novoizgrađena pečurkasta česma koja je, bar ono prije rata 1990-ih, samo to, tj. da je česma “glumila”, jer nikada nije bilo vode, a ja samo nagađam, (doduše imam osnova za to), da je to bilo stoga jer je opet neko našao da je ta česma isuviše napravljena u “turskom” stilu, te je onda bilo, nit je rušiti, niti ostaviti, pa je prevagnulo, neka je, al’ eto bar joj privrnimo vodu; (prisustvovao sam jednom razgovoru ljudi koji su bili u toku tih podzemnih društvenih igri onog vakta, gdje je baš to i tako izrečeno – napravi smo i sada ne znamo šta s tim. Bilo je to neko vrijeme pred rat 1992., koji će pokrenuti, ali kojemu se tada još, biva, niko nije nadao. Eh, da je ove pameti pa da smo u stanju na vrijeme bili dešifrirati te sitne poruke netolerancije; možda bi tada bili u stanju i na vrijeme preusmjeriti tokove nekih zbivanja koja nas skupo, i preskupo koštaše.)
Onda tamo kod mezarja, iznad škole, bio je jedan potok, ivicom harema tekao, pa ispod ceste pored, onda osmogodišnje škole “Nikola Mačkić”, a danas je to srednjoškolski centar, pa niže uz, današnje obdanište, a nekada je to bila zgrada pridodata gimnaziji “29. novembar” se zvala, pa ispod glavne ulice u Ižnicu kod novog hotela. E na tom potoku je na krajnjem rubu harema, prije nego će potok dalje ispod ceste pa pored škole, tu je bio jedan točak i pojilište za stoku.
Pa je onda bila jedna, ili se to meni samo čini, kod starog čaršijskog turbeta, koje je isto tako u ime razvoja srušeno, a i pripadajući mu harem poravnat, da bi se sada, hvala Bogu i onim koji misle na Bosnu, evo ponovo zidalo novo-staro turbe, samo sada s ovu stranu ceste. A bila je, mislim, još jedna česma samo par desetaka metara niže cestom kod kuće Mistrić Dževada Šigija i njegove supruge Merime, tamo na onome mjestu gdje se odvaja put za Humiće.
Onda je voda navirala i pila se sa izvora tamo gdje su danas oni kafići i zgrada u kojoj je nekad bila Služba društvenog knjigovodstva, a šta je danas i kako to danas zovu, haj’ ga znaj. Pa je bila jedna voda dole ispod bolnice kod groblja i blizu katoličke crkve. Uhhhh, sigurno je bilo toga još, a evo meni nije u pameti. Ono što jeste, jesu one naše mahalske vode od koje mnoge, budući po strani “genijalnih” urbanističkih planera, preživješe, pa ih eno i danas.
Svaka je naša mahala imala svoju česmu. Čurčići su imali svoju vodu, Šehići svoju, Mehmedagići svoju, a eno te, na radost sviju što nepatvoreno i prirodno cijene, eno je teče i danas, lijepa, zdrava i mlada k’o što je oduvijek i bila. U nas u Bebićima je bila poznata Šuhrina fiskija, tako nazvana po Šuhri Alibegović, rodici moje majke Zilhe, a koja je ublizu imala kuću (na mjestu njene stare kuće danas su kuće i posjed braće Đumišlić).
Ko zna otkuda i zašto, a najprije će biti da se djeca sa prvim mrakom ne udaljavaju suviše od kuća, ali nama djeci su stariji poturili priču da tu pored te fiskije ima *hudam, pa sam se ja, silno plašio ako bi me moji poslalli po vodu, a ono sumrak već počeo osvajati, iako od kuće moje majke Zilhe pa do te vode nije bilo ni stotinu metara.
————————————————————————————————
Napomena: Hudam je duhovi medij, mitološko dobroćudno stvorenje. To znam sada, već sijede glave, ali đe sam ja to k’o djete mogao znati. Hudam je meni bilo nešto strašno, nedo Bog da me ćapi i k sebi odvuče. Taj običaj prizivanja hudama kod nas je preuzet iz arapske mitologije i raširio se posebice u Zapadnoj Bosni. Preko hudama ostvaruje se veza njegovog gospodara sa duhovnim svijetom, odnosno prijateljskim bićima iz duhovnog svijeta. Etimološki, hudam izgleda vuče od hudan, orijentalizam u značenju tužan, sjetan, žalostan. Smatra se da bića duhovnog svijeta vladaju informacijama, a onaj koji vlada informacijama, gospodari situacijom. Otuda običaj prizivanje hudama na ispomoć pri rješavanju različitih životnih situacija. Otuda biće i hudam, kao etimološka izvedenica od hudan, jer oni koji uistinu znaju, obično u sebi nose sjetu, staloženost i sklonost pomirljivosti kojom ih oplemenjuje iskustvo, na temelju znanja. Međutim, uvijek je postojala opasnost da se umjesto dobrođudnog hudama ostvari veza sa zloćudnim, neprijateljski i nevjernički nastrojenim hudamom, zlim stvorenjem koje se ubacuuje u duhovni svijet da unosi pomutnju i nered, pa onda zavodi svog “gospodara”, ucjenjuje ga i navodi na loše postupke. E tog sam se hudama ja plašio onomad, a da ni znao nisam za te hudamske finese. Samo sam znao, ćapi li me, ne piše mi se dobro – ostadoše moji i bez mene i bez vode… I kada smo već kod hudama, koga zanima taj fenomen, upućujem na knjigu poznatog sarajevskog novinara Ahmeda Bosnića, Zapisi i hamajlije, izdavač Arka press, Sarajevo 1977. Tamo je među ostalim i opisan taj fenomen u Bošnjaka i običaj prizivanja hudama.
———————————————————————————————-
A ako od Šuhrine fiskije krenete više onim strmim putem, pored rahmetli Saliha Gonilovića kuće, pa Ćapalove kuće, gore na maloj zaravni preko puta kuće rahmetli Hatke Salčinović, ukazivala se ta ista voda, a mislim da je i danas taj izvor u funkciji, mada za vrela ljeta zna presušiti… I tako, kažem, svaka je ključka mahala imala svoju vodu.
Možda je ovim mlađim ovo danas što jeste Ključ lijepo. Ne kažem da nije, samo hoću reći – izgubio je od šarma koji je imao. Neko će reći čini ti se, jer sve što nas veže uz mladost čini nam „ružičasto“ i bolje nego ono čemu svjedočimo u poznijim godinama. A može biti baš da je tako i sigurno jeste, jer iskustvo nas tome uči. Činjenica je da je Ključ, od kasabice u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata, odnosno preciznije negdje od druge polovice šezdesetih pa nadalje, izrastao u provincijalnu čaršijicu i općinski administrativni centar. Ono što se meni čini, jeste, da su u tom kolosalnom razvojnom iskoraku, gdje su naseljeno mjesto Ključ i okruženje, u tridesetak godina napravili razvojni proboj kao nikada ranije u svojoj dugoj i historijskim zbivanjima bogatoj prošlosti, (taj se razvojni put Ključa može dobro pratiti i primijetiti usporedbom starih, starijih i novijih razglednica grada), napravljeni su i neki urbanistički kiksevi i propusti, bez kojih se moglo, a koji, posebno retrospektivno gledano iz ove današnje vizure, izgledaju ponekada kao glupost proizašla iz neznanja, a najviše kao ignorancija i podvrgavanje sporednih efekata glavnom grandioznom cilju, a to je bila izgradnja novog društva, razvoj, urbanizacija i industralizacija.
Pravo govoreći najprije će biti da oni koji su odlučivali o tome, biće, uopće nisu razmišljali o estetskom, niti o arhitektonskom, niti o potrebi čuvanja starog, a dogradnje novog na staro. Ma ne. Njima je bilo u fokusu obezbijediti mjesto stanovanja za ljude koji su sa sela pristizali u gradove i sa kojima su gradovi rasli, a to se, u skladu sa tada dominirajućom estetikom urbanog socrealizma, najučinkovitije rješavalo podizanjem velikih stambenih blokova. Podigneš jednu zgradurinu i tamo smjestiš pedesetak, šezdesetak porodica. Problem riješen.
Poseban je problem danas u Ključu nedostatak ljudi. Oduvijek periferan, Ključ i ključka opština su danas i dodatno provincijalizirani jer su ostali bez stanovništva. Posljedica je to nasilja nad ljudima i njihovom pravu da mirno i dostojanstveno žive na svojim imanjima, svojoj zemlji i svom gradu. Nema Bošnjaka i Hrvata, nešto pobijeno, nešto silom raseljeno, a nekima se sve ogadilo, pa jednostavno, digli sidro i otišli koje kuda: neki u svoje nacionalno stado, a neki trbuhom za “ukusnijim” kruhom. Nema ni Srba; pobjegli ispred Petog i Sedmog korpusa Armije BiH, a ono što se vraćalo iza rata, uglavnom naseljava Ribnik i taj, poslije rata administrativno pocijepani dio prijeratne ključke opštine.
Od 1945. godine i kraja Drugog svjetskog rata, Ključu je trebalo dobrih četrdesetak godina mira da bi se podigao, doslovno iz pepela, da bi se kao mala urbana cjelina zaokružio i da bi njegovi stanovnici počeli poprimati mentalitet, navike i manir gradskog življenja. Zbog političke prirode odnosa koji su producirali rat, 1992-1995., materijalna razaranja su ovaj put bila manja, a zbog globalnih političkih okolnosti, ono razoreno, relativno brzo je obnovljeno i iznova podignuto.
Ali, raskol u dušama ljudi ovaj je put čini se još i dublje “zaoran“, pa budući danas nema ideologije “poravnanja” i pomirenja, kako je to bilo poslije Drugog svjetskog rata, a nepovjerenje i strah se uvijek iznova producira sa strane izvjesnih politika, proces demografske revitalizacije grada i općine, ovaj će put biti, čini se i duži…