Piše: Nihad Filipović
Stari grad, kako smo u Ključu i onda i danas zvali kamenitu utvrdu iznad ovovremenog grada Ključa, ima posebno mjesto u mojim, a rekao bih i dječačkim uspomenama svih Ključana. Izbrojati se ne može koliko puta sam se uspentrao gore birajući sve moguće i nemoguće prilaze. Ima jedan dio, posred one kamene gromade, kojemu se prilazi odozdo, od Blaževića. Sada je to gore na vrhu kamenom zazidano pa se tuda više ne može pentrati na grad, ali ja sam kao dijete, igrajući se i istražujući, kako to već djeca znaju, uh da zna mati i danas bi me zbog toga ružila, eto tuda, tom strmoglavom, nimalo bezazlenom, dapače opasnom padinom, znao sam se ispentravati na grad, izlazeći u onaj najstariji, donji dio grada, pa se onda odozdo, sa druge strane Lubice, (tako Ključani danas zovu Stari grad, a što se izvodi od Ljubica, navodno kraljeva (kojeg kralja?) žena, u čast koje je kuli dato ime); nejse, jednom sa te strane “pristupivši” na Stari grad, onda sam se penjao na središnji plato, onim uskim nogostupom, pored, kako legenda u narodu kaže, i to, jedna varijanta kaže, Pejgamberove stope i štapa, a druga, Kraljeve stope i štapa, dok je zapravo riječ o prirodnim tvorevinama u kamenu, nalik na oveće stopalo i rupicu, kao štapom ubodenu u “mehki kamen“, gdje je, mašta narodna – k’o mašta, nema granica, izmaštala – u ta mitska vremena biva, kamen tečan bio kao voda i tek okrenuo na učvršćavanje i uvezivanje u kamenu masu. Otud osta – Pejgamberova stopa; (s tim u vezi, na um mi ovdje pade, pa da ne preskačem i ne zaboravim, jer dobro je znati: sa ovim, za bosanski jezik tipičnim mekim glasom “h” u riječi mehko, inače ranije, u srpskohrvatskoj varijanti bosanskog jezika, šutanim po nekim čudnim kriterijama, novosadskog ili kojeg već govora o tzv. standarnoj književnoj formi jezika Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca, aludiram na velikog hrvatskog književnika i jednog od nekoliko najvećih književnih imena našeg, uobičajeno je kazati jugoslavenskog, a ja bih, nakon svih tih historijskih tumbanja i pretumbavanja, radije kazao ilirskog Regiona, Miroslava Krležu (rođ. 07.07.1893., umro 29.12.1981.). Krleža je na nadgrobnoj ploči svojoj majci upisao: “Neka ti je lahka zemlja majko”. Filigrantski precizni Krleža je poslije objašnjavao kako je bosansko lahko još lakše od lakog, te je zato taj naš izraz od starine upisao i svojoj majci na nadgrobni spomenik).
Helem, sa te strane prilazio sam i tim nogostupom-strmostupom, penjao se onda gore na onu zaravan gdje su i podignute kraljevske kule, na koje mislimo kada kažemo Stari grad. Iznad tog dijela, na uzvišenju i brdu Briščica, ima još jedan viši dio sa kulom na vrhu, odakle “puca” fenomenalan pogled na grad Ključ i šire okruženje. Narod je to, u svoje vrijeme, jednostavno zvao Petokraka, jer je u razvalinama te kule bila podignuta konstrukcija ogromne petokrake sa sijalicama koje bi se palile za proslave Prvog maja. A zapravo, riječ je o ostacima originalnog dijela kule Ljubica (vremenom će narod to Ljubica, prevrnuti u Lubica, što je i sinonim za cijeli kompleks tvrdine Ključ). U narodu tu kulu još, doduše rijetki, samo oni najstariji, nazivaju Šekambetova kula; (zašto Šekambetova, ne znam. A i ne nađoh nekog da zna da mi pojasni, pa da vam prenesem).
Ta je kula i najstarija u kompleksu gradine Ključ. U nauci njen nastanak se smještaju od 13 stoljeće (Ćiro Truhelka), do 15 stoljeća (Ivo Bojanovski). Međutim, hronološki gledano, gradina Ključ je puno starija. Vlajko Palavestra u knjizi “Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine”, Buybook-Sarajevo, Most Art-Zemun, 2004., bilježi narodno predanje, (str.296), da se gradina prije nazivala Prolom, radi toga što je “crna kraljica” otvarala liticu i kako je otvarala liticu da otsječe jezero, gdje je sadašnji Ključ, sve je mećala starce da rade, ako voda hukne, da odnese starije ljude. I poslije je voda otišla Sanom”. Kada je pak tvrdina Prolom, prevrnula i preimenovana u Ključ, o tome nema izvora.
Kompleks gradine Ključ je iz nekoliko dijelova, tako svrstanih prema vremenu nastanka. Najstariji dio je Rimski dio. To je onaj dio gradine najbliži rijeci Sani, ali s te strane nepristupačan. Odozdo, od Sane, samo je strma, i zvjeradi, a kamo li ljudima nepristupačna stijena. Nepristupačan je pristup tom dijelu gradine i odozgo, kada se ispnete na centralni plato tvrdine Ključ, pa se spuštate ka tom donjem, najstarijem dijelu. Dođete tako do jasno uočljivih zidina tvrdine i ne može se dalje, dole prema tom dijelu zidine neposredno iznad rijeke Sane; odozgo vidite zidine, ali im ne možete prići; odnosno mogu oni mlađi i hrabriji, ali i tada uz naglašen rizik, jer nema nogostupa, nema pristupne staze, ništa, pa vam je, želite li tamo, ostavljeno snalazite se kako znate.
Nema historijskih izvora iz kojih bi se dalo naslutiti vrijeme podizanja prve utvrde u kompleksu Starog grada. Utemeljitelji su, mogli biti, i vjerovatno i jesu, ilirska plemena, tada dominantna na tom području, najprije Mezeji, a možda i Dicioni. Poznato je naime da su Rimljani podizali utvrde na ilirskim gradinama, ali je moguće da su Rimljani izgradili utvrdu i neovisno od toga, jednostavno kao zaštita rudarskim nalazištima (glina, željezna i bakarna ruda) u dolini rijeke Sane.
Drugi dio kompleksa je tzv. srednjovjekovni Stari grad Ključ i sačinjavaju ga Podgrađe ili Podgrad, kula Ljubica, vojni dio i dvori gospodara.
A treći dio kompleksa sačinjavaju Tabor kule sa dvorišnim dijelom izgrađenim za Osmanskog perioda dominacije Bosnom.
Prvi prikaz Ključa, crtež Benedikta Kuripešića iz 1530. godine
Neznano je koliko je star Stari grad, samo je znano da je star. Izvjesno je da je ta gradina i taj dio Bosne dugo bio krunska zemlja ugarsko-hrvatskih kraljeva i plemenitaša iz dinastije Arpadovića (13. stoljeće), a kada padaju Arpadovići, a u Ugara se vazdiže kralj Karlo Robet Anžujski (rođen 1288., kraljem postaje 1301., vlast konsolidira zaključno sa 1308.; umire 1342.), onda će, iz razloga koji nam ostaju historijski nedokučivi, ali će najprije biti da se radilo o još jednom od tih feudalnih poklona kojima se kupovala i nagrađivala lojalnost lokalnih plemenitaša, tvrdinu Ključ, pod njegovom krunom, kralj pokloniti nekom Ysanusu iz roda Nelipića, s nadjevkom de Clavis (tj. od Ključa). Kasnije Ključ završava u posjedu moćne kuće bosanskih vojvoda Vukčića, pa tako i čuvenog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, graditelja Jajca, što bijaše njegova rezidencijalna gradina.
Stipan II Kotromanić, (rođen u Srebreniku, 1292., smrt ga zateče u Bobovcu, 1353.), banom bosanskim postaje 1322., a to je godina gdje povijest bilježi poklon i listinu koji mladi kralj, “V ime otca i sina i svetoga duha“, izdaje “knezu Vlkosavu, sinu kneza Hrvatina Ključkog, jer ostavi hrvatskog gospodina i Bapšiće”; tom listinom, ban daruje mladom Vlkosavu (Vukosav, današnjom sintaksom kazivano), dvije župe, Banicu (danas Banjica) i Vrhbanju, “od meje do meje, i u niju dva grada, Ključ i Kotor… dokole je naše sime u Bosni i dokole je viran nam Vlkosav.”
Ban u listini posebno naglašava da je darovanje izričito Vlkosavu, “a ni jednomu jegovu bratu ne dasmo, ni sinovcu jegovu, razvje knezu Vlkosavu“.
Tomu daru bile svjedoci, ovako nanizani u listini:
Dobri Bošnjani – tepčija Radoslav i s bratijom, knez Dragoš i s bratijom, župan Krkša i s bratijom.
Ot Zagorija – župan Poznanj i s bratijom.
Ot Rame – knez Ostoja i s bratijom.
Ot Uskopja – Hrvatin Vlković i s bratijom.
Ot Usore – vojevoda Vojko i s bratijom, Vranoš Čeprnjić i s bratijom
Ot Soli – župan Budos i s bratijom, čelnik Hlap i s bratijom.
A k tomu i pristav ot dvora – Vlk Štitković, vojevoda bosanski, a drugi Vitanj Tihoradić.
A siju knjigu pisa Priboje, dijak velikoslavnoga gospodina, bana Stipana, na Mileh.
Dakle ovdje se susrećemo sa još jednom od tih feudalnih deklaracija zahvalnosti vladara kojim njemu vjerne plemenitaše dariva držići ih tako lojalnim njegovoj stolici i njegovom vladarskom interesu; trampa: ja tebi župe i u njima gradove ti meni vjernost. Tako i ban Stipan od Vlkosava ne traži ni dio prihoda od zemlje koju mu poklanja. Traži samo jedno: „Da služi gospodinu oružijem, kako može najbolje“.
Ovo sam smatrao ovdje posebno naglasiti zbog ovih danas, bajagi znalaca i bosanskih patriota, koji, u tim njihovim bizarnim političkim obračunima, bulazne o kojekakvim patriotizmima u srednjem vijeku, o domovinskoj ljubavi, o kojekakvim nacijama i valjaju još kojekakve budalaštine, gdje, suma-sumarum, duhovnost i pojmove tipične za današnje vrijeme primjenjuju na vrijeme prije pet stotina i jače godina.
I onda, nekima za čudo, a ako znamo da naš narod uopće nije učen kritički misliti, jer tako misliti značilo je uvijek opasno balansirati na liniji dozvoljenog i zabranjenog, gdje brajko, kreneš li tim putem svojeglavih, sve stavljaš na kocku – i glavu i slobodu osobnu, i svoju porodicu i njeno dobro. Helem, te splačine onda, svjedočimo tome dnevno takorekuć u medijima, prolazi kod mnogih; biva to su istine, to Turčin, mrski okupator, to na prevaru došao glave našem kralju patrioti, to kralj Stipan iz ljubavi prema domovini digao se na otpor okupacionoj sili i tome slične žvake za pačiće male.
E pa narode, nema nacionalizma u srednjovjekovnim feudalnim relacijama. Nema ni patriotizma kao što nema ni države u današnjem poimanju. Feudalna lojlanost je prema kralju, caru, svetoj materi Crkvi, ne prema domovini. Ljubav prema domovini se mjerila samo visinom prihoda koji feudalac ubire sa posjeda koji mu je kruna dodijelila. A seljaku je dom bio njegova izbica i njegova njivica. Njegova lojalnost je bila k Gospodinu Bogu i materi Crkvi, a prema gospodaru feudalnom, u mjeri moranja: koliko moram, toliko sam pokoran. Kada je posjed (interes) krune ugrožen, dizala se vojska lojalnih feudalaca. Sve ostalo su baljazgarije nekritički plitke pameti, koja niti zna šta je historija niti kako se formira duhovnost u vremenu, što traje dok je tog vremena (i ljudi koji ga održavaju), a mijenja se sa navalom Novog vremena, koje navire sa nekim novim-starim ljudima i idejama što te ljude pokreću).
Prvi poznati crtež srednjovjekovne tvrdine Klutsch, bilježi austrijski opat slovenskog porijekla, Benedikt Kuripešić, 1530., objavljen 1531. u Ausburgu, u njegovom čuvenom putopisu (dnevniku) Itinerarium. Kasnije, puno kasnije, za našeg vakta modernog, negdje iza Drugog svjetskog rata, 1950-ih, 1960-ih, ili kojih već godina, taj će crtež biti mnogo puta reproduciran, prenesen u likovnoj obradi i u prezentacijama u bakru i drvetu. Ključani doživljavaju taj Kuripašićev prikaz njihovog Starog grada kao viđenje sa Jaričke i Ćurćićke strane, odnosno one strane sa koje se danas, u podnožju kamenih Ljubičkih litica i Starog grada, razvio moderan grad Ključ, ali je to zapravo prikaz sa Humićke i Zgonske strane. Na to jasno ukazuje kamena strmina i pozicioniranje grada s druge njene, one pristupačne strane. Na crtežu je jasno uočljiv i prilazni put tvrdini.
Tvrdini se prilazilo dakle sa Humićke strane. I danas ima, uska kao kozija staza i tek širine nogostupa, jedna staza koja direktno iz Humića vodi na kompleks Starog grada, a onda odozgo pravo u ključku čaršiju. To su stari u Humićima koristili za vezu sa Ključem, kada Sana poplavi put usječen u njen kratki kanjon kod Ključa, pa se tim pravcem nije više moglo do čaršije. E onda se išlo tim obilaznim putem, do čaršije, po fasungu, na posao i nazad. A ide se i danas. Rjeđe, kada se desi pa put poplavljen, ali ide se.
Inače, kada se krene putem od Ključa za selo Humići, u kanjonu Sane, s lijeve strane toka rijeke, (Ključani taj dio, iznad kojega je izgrađen kompleks Starog grada, pomenuh, zovu Sklop), ima jedno mjesto, jedno udubljenje u zemlji i u kamenu, kroz koje se moglo provući, pa bi se “ušlo” u sam kamen. U narodu postoji legenda da je to bio usjek kojim se sa grada izlazilo na Sanu, po vodu, a u opsadi kao, bio je to tajnoviti izlaz u slobodu. Svojevremeno znam da je Ivica Blažević, ulazio u taj usjek i onda se pentrao naviše istražujući može li se stvarno tim putem izbiti na Stari grad. Ne može. Neko se vrijeme pentraš naviše, a onda usjek zatvoren kamenom. Tako našao Ivica. Tako našli i neki poslije njega koji su, čujem, ispitivali taj usjek u kamen. Je li to odron zatvorio usjek ili je jednostavno to prirodni završetak usjeka, tj. može li se stvarno ili ne može tim “putem” na Stari grad, ostaje tako i dalje narodnoj mašti na spekuliranje.
Konačno, da ostane nepomenuto i da mi ne zamjere, jer znam za taj lokalni rivalitet, kada već pominjem Humiće, red bi bio kazati riječ dvije i o Zgonu. Zgon je seoska nastamba preko rijeke Sane: s ovu, lijevu stranu vodotoka rijeke su Humići, a preko vode, s onu, desnu stranu vodotoka, smjestio se Zgon, tako nazvan što se zgonila stoka u polje pod selom; polje močvarno, jer ga često plavi Sana, ali zato izvanredno rodna zemlja, trava za ispašu stoke nemere neg’ naka; riječju, a baš tako u njegovoj, u ovom odjeljku ovog Zapisa, već nekoliko puta citiranoj knjizi, Palavestra kaže, odnosno prenoseći rašireno narodno mišljenje za zgonsku zemlju, kaže: – U državi nejma bolje.
Vraćajući se staroj gradini Ključ, vidim, ovo iza rata 1990-ih, uređuje se Stari grad i malo po malo izgleda zaokružuje u atraktivnu turističku destinaciju. Ne može biti da se prilaznim putem prođe, priđe i prođe Ključ, a da se ne primjete gore u visini ponad grada, ni na nebi ni na zemlji, one bajkovite, već dijelom sanirane kamene srednjovjekovne kule. Mnogi će putnici namjernici sigurno i poželjeti otići gore i pogledati izbliza, a danas ima i moderan asfaltni prilaz, pa to i nije, kao što je bilo, dok nije bilo asfalta, neki poseban problem. Taj asfalt je unekoliko umanjio mistiku i osjećaj nekakva umjerena avanturizma, koji sam, bar ja, imao kada bih se ono ljeti, prilaznim, neuređenim putem “penjao na grad”, a ono nigdje nikog, samo vrelo Sunce iznad tebe i u uhu onaj “mediteranski” zvuk cvrčaka iz borika oko tebe. Asfalt olakšava pristup i kao da upitomljuje okoliš. Na Starom ste gradu, a niste se zadihali penjući se, pa vam onda i sam Stari grad izgleda “manje star”; kao da dijelom izgubi patinu kojom ga obilježi vrijeme i trajanje u vremenu.
Vrijedni Vinko Blažević, predsjednik “Udruge Ključana i prijatelja Ključa”, ovako se sjeća i na internet stranici Udruge prijatelja Ključa opisuje Stari grad Ključ, kakvog pamte generacije nakon Drugog svjetskog rata, sve do otpočinjanja uređenja prilaza i restauracije grada: – Drevni grad prilegao uz stijene Lubice kao da je izrastao iz kamena. Priroda ga je bolje utvrdila nego što bi to uradila ljudska ruka. Nekad slavan, moćan i prkosan na svoju povijesnu ulogu, a sada oronuo kao starac koji traži da mu se odahne duša i vrati u život koji mu pripada uključujući ga u suvremene tokove turizma i kulture. Grad je bio prepušten zubu vremena koji ga je nagrizao, vjetar šibao, mraz stezao, sunce peklo, rastinje ga rastakalo, jer niko nije vodio računa da ga zaštiti. Usnule kamene ljepotice ćutke su samovale u sjeni borove šume zaboravljene od ljudi. Svuda naokolo je bila tišina, samo se čuo cvrkut ptica i žubor Sane kao da je i ona oplakivala njegovu sudbinu.
Sve ima svoju cijenu pa i progres i unaprijeđenje “stanja stvari“, a moderniziranje i omogućavanje lakšeg masovnijeg pristupa onoj i onakvoj ljepoti, sigurno to jeste. Dio mistike se izgubi, ali ipak, hvala onima koji se pobrinušen i onako lijepo urediše prilaz Starom gradu. S tim što i dalje ostaje briga onih koji o tome valjda treba da vode računa i brigaju, da se cijeli taj kompleks zaštiti, jer je to nacionalna baština, a ne Alajbegova slama, kako se ona vlast odnosila prema našoj starini. Jer, ruku na srce, osim što je Stari grad Ključ, 1954., deklaratorno stavljen pod zaštitu države, ona vlast ništa stvarno nije uradila da taj deklarativni državni interes i materijalizira ulaganjem u održavanje, restauraciju ili makar konzervaciju Starog grada.
Zato, hvala svim onima koji su učestvovali u kreiranju političke odluke da se krene sa projektom obnove srednjevjekovnog Starog grada Ključa. Odluka je to od šireg povijesno kulturološkog značaja, odluka koju generacije Ključana desetljećima čekaju i zato opet: hvala vam gospodo poslanici i zastupnici, načelnici i ministri.
I hvala onima koji rade na projektu. Hvala voditelju projekta, arhitekti Robertu Stergaru i hvala radnicima koji su radili na renoviranju Tabor kula i uređenju kompleksa. Ja znam da u tome svoje prste ima i moj vrijedni rođak, profesor povijesti Fuad Alibegović, kome ja javno poručujem: pozlatilo ti se Fuade. Profesor Alibegović je napisao i knjigu “Ključ na Sani” (privatno izdanje, uz potporu Općinskog vijeća Ključ, 2011.), a kojom knjigom je zahvatio povijest grada Ključa i okoliša, od predhistorije do okupacije Austro-Ugarske Monarhije 1878, što je također hvale vrijedan projekat, prvi takav o starom kraljevskom gradu Ključu i ja mu i na tome kažem hvala.
Ovdje je nemoguće, a da se ne prisjetimo i pomenemo i profesora Fadila Muslimovića, koji je godinama prikupljao arhivsku građu sa podučja ključke općine i jednako tako godinama nosio se sa idejom o osnivanju zavičajnog muzeja grada Ključa. Lapidarij u Ključu sa stećcima i rimskim miljokazima, njegova je ideja. Zahvaljujući njemu i potpori naprijed pominjanog našeg poznatog povjesničara, akademika Ive Bojanovskog, svojevremeno je nešto malo učinjeno na konzervaciji ruševina gradine Ključ. Nisam vidio sve artefakte što ih je profesor Muslimović prikupio i ostavio iza sebe, ali koliko znam, uvjerenje je, da ima toga dovoljno, ne samo u njegovoj zaostavštini nego i u seharama i privatnim arhivama Ključana; dovoljno za postavku u Zavičajnom muzeju grada Ključa.